Božićna poslanica SPC

06. 01. 2007. 14:48

Рођење Христово

Ove re­či apo­sto­la Pa­vla naj­pot­pu­ni­je osli­ka­va­ju svu le­po­tu bo­žić­ne ra­do­sti u ko­joj smo mi, dra­ga de­co du­hov­na, istin­ski uče­sni­ci ve­li­ke taj­ne Bož­jeg si­la­ska sa Ne­ba na ze­mlju i čo­ve­ko­vog uz­no­še­nja sa ze­mlje na Ne­bo i sedenja sa de­sne stra­ne Oca. A to je, u su­šti­ni, bo­go­si­nov­stvo sva­ko­ga čo­ve­ka ko­ji to po­že­li de­lat­nom ve­rom. Sin Bož­ji je do­šao da nas po­zo­ve u ne­pro­la­zno Car­stvo Bož­je i uve­de nas u stvar­nost več­nog ži­vo­ta, bu­du­ći da je On, Go­spod naš, uvek Put, Isti­na i Ži­vot (Jn 14, 5). Do­ga­đaj Hri­sto­vog Ro­đe­nja od Dje­ve Ma­ri­je sa­bi­ra sva na­da­nja i iščekivanja ljudska kroz ve­ko­ve ko­ji mu pret­ho­de, kao i ve­ru svih ka­sni­jih ve­ko­va do da­nas, i tra­ja­će kro­za sve ve­ko­ve do več­no­sti. To je "pu­no­ća vre­me­na" (sr. Gal. 4, 4), jer su Bog i čo­vek u Lič­no­sti Hri­sta Spa­si­te­lja sjedinje­ni. Bog se ra­đa kao čo­vek ne pre­sta­ju­ći bi­ti Bog, ka­ko bi čo­vek mo­gao po­sta­ti "bog po bla­go­da­ti", ne presta­ju­ći bi­ti čo­vek.

Ra­du­ju­ći se ra­do­šću ne­pro­la­znom i neo­pi­si­vom zbog ve­li­kih da­ro­va lju­ba­vi Bož­je, upi­taj­mo se mi, ve­ru­ju­ći hrišća­ni, ko­ji smo po­zva­ni i po­sla­ni u svet da bu­de­mo "so ze­mlji i sve­tlost sve­tu" (sr. Mat. 5, 13-14), da li smo i ko­li­ko smo za­i­sta od­go­vor­ni u svo­joj bo­go­da­ro­va­noj slo­bo­di. Ni­je do­bro iz­go­va­ra­ti se dru­gim i uvi­đa­ti nje­go­ve gre­ške, jer osu­đi­va­nje – ni­je put ve­re. Če­sto je to pre­pre­ka na ži­vot­nom pu­tu i pre­te­žak te­ret za ono­ga ko ta­ko po­stu­pa. Za­to se va­ma obra­ća­mo, si­no­vi i kće­ri Cr­kve Hri­sto­ve, "ne kao da go­spo­da­ri­mo ve­rom va­šom ne­go kao po­ma­ga­či va­še ra­do­sti" (sr. II Kor. 1, 24). Ko­le­no­pre­klo­no vas mo­li­mo: po­ka­ži­te lju­bav ne­li­ce­mer­nu jed­ni pre­ma dru­gi­ma i pre­ma svi­ma lju­di­ma – "do­bro či­ni­ti da nam ne do­sa­di" (Gal. 6, 9).

Po­tru­di­mo se da is­pu­ni­mo svet­oo­tač­ku po­u­ku: "Sva­ki hri­šća­nin tre­ba da bu­de ta­kav čo­vek da ga se Bog ni­kad ne po­sti­di". Mo­že­mo mi to, bla­go­če­sti­vi na­ro­de Bož­ji: sa­mo ako se ma­lo po­tru­di­mo, us­pe­će­mo u do­brom de­lu blagoče­sti­ve ve­re.Mno­go je da­nas se­bič­nih lju­di ko­ji mi­sle da sve mo­gu sa­mi. Mno­go je la­žno "ve­li­kih" lju­di i na­ro­da i sva­ko mi­sli da baš on mo­že da pro­me­ni sli­ku sve­ta. Za­to, imaj­mo ve­ru pra­ved­nog Jo­si­fa, prostodušnost i go­sto­lju­blje vi­tle­jem­skih pa­sti­ra, mu­drost mu­dra­ca sa Is­to­ka ko­ji su, vo­đe­ni zve­zdom, pri­ne­li da­ro­ve Hri­stu, ne upla­šiv­ši se Iro­da. Ve­ruj­mo ve­rom sta­ro­za­vet­nih pro­ro­ka i pra­ved­ni­ka i bu­di­mo, za­jed­no sa sve­tim apo­sto­li­ma, is­traj­ni u sve­do­če­nju ve­li­ke Taj­ne ve­re, zna­ju­ći da osim Hri­sta "ne­ma dru­gog ime­na pod nebom, da­nog lju­di­ma, ko­jim tre­ba da se spa­se­mo" (De­la ap. 4, 12). Ovo zna­nje u ve­ri ne spu­ta­va nas u lju­ba­vi pre­ma svi­ma. Na­pro­tiv, ono nas po­kre­će na­pred i otva­ra za sva­ko­ga čo­ve­ka, bez ob­zi­ra na to ko je on, ka­ko se mo­li i da li se mo­li. Jer, "Bog ne gle­da ko je ko ne­go mu je u sva­kom na­ro­du mio onaj ko tvo­ri prav­du" (De­la ap. 10, 35).

Na­ša ve­ra da je Hri­stos Spa­si­telj sve­ta i čo­ve­ka či­ni nas sprem­ni­ma i spo­sob­ni­ma da uvek slu­ži­mo bo­ljit­ku i spa­se­nju sve­ta. Sin Bož­ji, n