Štedećemo živce
Jedna od najboljih ušteda koju građani Srbije mogu da naprave tokom 2012. godine jesteda štede svoje živce. Priča o „živcima” je u stvari priča o tome kako se osećamo, o našim neprijatnim osećanjima, emocijama.
Zabrinutost je jedno od osećanja koje ljudi doživljavaju kao „živčanost”. Osećanje zabrinutosti je korisno osećanje jer nam pomaže da se pripremimo na moguće negativne situacije u budućnosti. Prva korist koju nam donosi osećanje zabrinutosti je to što nas navodi da proverimo da li možemo nešto učiniti u sadašnjosti kako bismo sprečili taj nepovoljni razvoj događaja u budućnosti. A ako ne možemo sprečiti negativni razvoj, tada nam zabrinutost pomaže da se za taj događaj što bolje pripremimo. Dakle, bilo da je reč o sprečavanju ili o pripremi, osoba koja je zabrinuta je u boljoj poziciji od osobe koja nije ni pomislila da bi određeni negativni razvoj događaja mogao da se dogodi.
Ali i zabrinutost može biti preterana. I upravo je cilj da naši ljudi, koji su, kako kažu istraživanja, prilično zabrinuti i pesimistični, prestanu da nepotrebno brinu. To je slučaj kada brinemo zbog nečega nad čim nemamo nikakav uticaj: kako će se na životni standard u Srbiji odraziti drugi talas ekonomske krize. I zato je jedan od dobrih saveta da sprečimo ono što možemo sprečiti, da se pripremimo za ono što ne možemo sprečiti i da posle toga prestanemo da budemo zabrinuti. Jer mi smo odradili svoje, a šta će dalje biti ne zavisi od nas.
Drugo osećanje koje „jede živce” je ljutnja. Nekada je ova ljutnja doživljena kao jasno osećanje, nekada prelazi u veoma snažnu ljutnju, bes, ali često je ljutnja niskog intenziteta, ogorčenost. U tom smislu građani Srbije su ljuti na veliki broj aktera. Jedni su ljuti na vlast, drugi na opoziciju, treći na evropske birokrate, četvrti na poskupljenja, peti na ekonomsku krizu, itd. Ljutnja i nezadovoljstvo u različitim oblicima na svakom koraku.
Funkcija ljutnje je u stvari zahtev drugoj osobi da promeni ponašanje. Kada se ljutimo na nekoga, mi u stvari zahtevamo od te osobe da prestane da se ponaša na jedan način i da počne da se ponaša na neki drugi način. Ma koliko se mi ljutili, poskupljenja i ekonomska kriza neće promeniti svoje ponašanje. Dakle, ne vredi biti ljut na pojave, jer one ne mogu da promene ponašanje.
Ljutimo se na ljude. Ali opet ne na bilo koje ljude. Treba se ljutiti na one koji su zaista odgovorni za onu pojavu koja nam smeta. Ako se neko ljuti, na primer, na Parking servis, koji polako ali sigurno širi svoje zone ka periferiji, smanjujući prostor za besplatno parkiranje, onda mu ne vredi da se ljuti na radnike koji kontrolišu parkiranje, treba se ljutiti na onoga ko je uspostavio sistem – njihovog direktora ili gradonačelnika. Ali, izražavanje ove ljutnje pred ukućanima neće puno pomoći: ako zaista želite nešto da promenite, napišite ljutito pismo ovim institucijama. Budite građanin koji poštuje sebe i tražite od države da vas takođe poštuje i da vas tretira kao partnera.
Iako je svakako korisno štedeti živce, njih je potrebno i negovati. I zato je važno da ne zaboravimo da se dobro osećamo. Potrebno je da se okrenemo onim vrednostima koje su oko nas, na koje imamo uticaja i u kojima možemo da uživamo. Iako mnogo toga ne možemo direktno da promenimo u velikim svetu, ipak je mnogo toga što u svom malom svetu možemo, i u čemu možemo da uživamo.
I zato je važno da u 2012. godini shvatimo da ne treba da čekamo da nam neko drugi, domaći političari ili Evropa, poboljša život, već da preuzmemo odgovornost i da ga sami poboljšamo u onim aspektima u kojima to zaista možemo da učinimo sami. U se i u svoje kljuse.