Ne živim na kredit

24. 12. 2011. 22:00

  1. Sledeća godina će biti teža od ove, ali ne dramatično teška. Za ogroman broj građana će, bojim se, biti izazovna jer će, uprkos nominalnom povećanju penzija i plata zaposlenih u javnom sektoru, realno, zbog inflacije, lična primanja biti manja. Čini mi se da će pad ekonomske aktivnosti za posledici imati i dalje povećanje broja nezaposlenih. Za mene bi bilo ohrabrujuće kad bih video da se investicije u infrastrukturu, na primer, povećavaju, ali to se koliko vidim u predlogu budžeta za sledeću godinu, neće dogoditi, jer su kapitalni izdaci smanjeni.
  2. Jedan sam od retkih koji svoju ličnu potrošnju drže pod kontrolom, tako da ću i dogodine nastaviti tako da se ponašam. Dakle, štedeću, a moji prihodi će i dalje biti veći od rashoda, jer nisam navikao da živim na kredit. Emocionalno, nisam zavisnik od potrošnje i ceo život sam uspevao da kontrolišem rashode.
  3. Evro neće propasti jer bi to bila katastrofa za Evropu. Ne vidim da to bilo kome odgovara. Nikome nije u interesu rat valuta, ali ni sukobi širih razmera.
  4. Građani ne treba da strahuju i da povlače štednju iz banaka. Ukoliko bi svi masovno povukli svoj novac to bi značilo slom. Nema tog ekonomskog sistema koji bi tako nešto mogao da izdrži.
  5. Najveći problem kod ulaganja para je to što su opcije za investiranje sužene. Problem je što štednja građana ne može da se mobiliše u važne investicione državne projekte. Možda bi u tom smislu bila dobra javna emisija akcija najboljih srpskih preduzeća, kao što je „Telekom”, na primer. Štednja u bankama je takođe jedan od načina da se zaradi. Ali, teško je odgovoriti na pitanje gde uložiti novac jer država mora prvo da garantuje stabilnost svih oblika imovine. Jer ako se stvori ambijent u kome se štednjom vrednost imovine smanjuje, onda niko neće štedeti, već će se svi zaduživati.
  6.  Recept za izlazak iz krize je da se štedi na tekućoj potrošnji, ali i povećanje investicione potrošnja. Jer bez povećanja tražnje nema govora o izlasku iz recesije. Ali to ne treba raditi na direktan način. Pogrešno je na primer, da država subvencioniše kupovinu automobila. Ali zato ima smisla da država potroši novac za izgradnju autoputa gde će stanovništvo da se zaposli. Time će se povećati standard građana pa će oni sami biti sposobni da kupe nova kola. Dakle, moj zaključak je da treba povećati potrošnju, ali investicionu.