Tvrde glave

29. 12. 2011. 22:00

Taman kad su duhoviti sarajevski komentatori primetili da stari hit „Anarhija ol over Baščaršija” u aktuelnoj bosanskohercegovačkoj političkoj realnosti postaje proročki, lideri šest najjačih stranaka su postigli dogovor o formiranju nove vlasti.

Predsednici SNSD-a Milorad Dodik, SDS-a Mladen Bosić, HDZ-a BiH Dragan Čović, HDZ 1990 Božo Ljubić, SDP-a Zlatko Lagumdžija i SDA Sulejman Tihić kao da su potvrdili sve stare stereotipe o „bosanskim tvrdim glavama”.

Trebalo im je bezmalo 15 meseci od parlamentarnih izbora da, kako kaže i Bakir Izetbegović, „balkanske glave malo smekšaju” i svako učini pokoji ustupak tako da se dođe dogovora o formiranju novog sastava saveta ministara BiH u koji će ući predstavnici tri naroda – Bošnjaka, Hrvata i Srba.

Premda Izetbegović pokušava da uveri da je ovaj dogovor mogao biti postignut i 28. decembra, prošle godine, da se slušalo ono što su on i Tihić govorili, bez sumnje svako od pripadnike „šestorke” snosi odgovornost za odugovlačenje koje građane Bosne i Hercegovine košta debelo.

I tu nema „nevinih” ni na jednoj strani. Odugovlačenjem srpski lideri su pokušali da uvere i međunarodnu zajednicu i partnere u regionu kako je dejtonsko čedo zapravo mrtvorođenče koje, iako je napunilo 16 godina, neće daleko dogurati.

Hrvatski lideri su odugovlačenjem nastojali da uvere sve da je položaj njihovog naroda lošiji u odnosu na Srbe i Bošnjake. Njihov cilj je bio da se i velike sile uvere da je vreme za „doradu” Dejtonskog sporazuma kojim bi bio uspostavljen i treći entitet – hrvatski.

Bošnjački lideri su odugovlačenje iskoristili za lobiranje svih zainteresovanih strana u ovom regionu za unitarizaciju Bosne i Hercegovine, kojom bi se na praktičnoj strani razvlastila Banjaluka, a moć koncentrisala u Sarajevu.

Premda je verovatno svaka strana donekle uspela u svojim naumima, suštinski niko od njih nije postigao cilj. Jedino u šta su bosanskohercegovački lideri ubedili komšije u regionu, Evropsku uniju, Tursku i SAD je to da zapravo nemaju ozbiljan državnički kredibilitet.

Možda balkanske tvrde glave misle da bolje funkcionišu kada su na sceni „vanredne okolnosti”, ali to sigurno ne misle ni u Briselu, ni u Vašingtonu ni u Ankari.

Štaviše, kada Bosna i Hercegovina nema vladu koja ima pun mandat, a ne epitet tehničke, to nije isto kao kada je u potrazi za novom vladajućom koalicijom jedna Belgija. Uprkos svim brojnim sličnostima između etničke podeljenosti u Belgiji i u BiH, dramatična razlika je u – bogatstvu građana. Belgijancima sada predstoji stezanje kaiša, a građanima BiH je odavno „na poslednjoj rupi” tako da nije bilo vremena za politička i etnička nadgornjavanja.

Balkanski mentalitet očigledno utiče da se na ovim prostorima uvek mora dokazati da može biti gore. Uprkos tome, anarhija na Baščaršiji, prema svemu sudeći, dobro zvuči samo u pesmi „Zabranjenog pušenja”.