Iz pobede u pobedu

30. 04. 2007. 20:22

Атрактивност и на терену и ван њега: Јелена Јанковић на радном месту и манекенка "Моне" (Фотодокументација ,,Политике")

Prošle godine, nekako u ovo vreme, Jelena Janković je bila u živom blatu. Vuklo ju je na dno toliko snažno da je čak pomišljala da ostavi tenis. Gdegod da je stigla da igra već sutradan je mogla da pakuje kofere. Njen nomadski život, na koji je teniska čerga osuđena zbog prebukiranog kalendara takmičenja, pretvarao se u pravi košmar. Deset gradova na četiri kontinenta, deset turnira i isto toliko poraza uzastopce, nemoć da se suprotstavi protivnicama koje ni godinu posle nisu odmakle od prosečnosti, strmoglavo padanje na svetskoj rang-listi kada se očekivao uzlet ka samom vrhu koji se nazirao sa 17. mesta... Zadesila ju je igračka kriza, ali i prva životna drama jer tenis je bio njen život od devete godine.

– Da mi je neko onda prorekao da ću ubrzo na Vimbldonu da savladam Amerikanku Venus Vilijams, jednu od najboljih igračica na travi svih vremena, koja je došla kao pobednik, da ću da igram u polufinalu Međunarodnog prvenstva SAD i da ću danas da budem sedma na svetu, ne bih mu verovala. Jer, tada sam proživljavala noćnu moru. Bila sam na dnu, očajna, bezvoljna i nemoćna da krenem napred, suočena s najvećom preprekom u kratkotrajnoj karijeri. Izgledala mi je nepremostivo i zaista sam bila naumila da prestanem da igram.

Previše udaraca i obeshrabrenja za kratko vreme, i sve to daleko od majke Snežane i oca Veselina, po zanimanju ekonomista, koji su, beskrajno verujući u njen kasno otkriveni talenat, prodali tek renovirani stan u Beogradu da bi pokrivali troškove njenih putovanja, šest godina starijeg brata Marka, koji ju je uveo u "beli sport", i dve godine mlađeg Stefana. Bilo je, pričaju očevici, dirljivih rastanaka s porodicom na beogradskom aerodromu kada je kao juniorka kretala na turnire po belom svetu. Lane, skrhana neuspesima, na vododelnici s tek navršenom 21 godinom, poželela je da joj se vrati.

– Kako sam se oporavila? Majka je počela da putuje sa mnom. To mi je ulilo neku sigurnost, osećaj da je uz mene deo porodice s kojim mogu da podelim ružne stvari, da se posavetujem, da mu pobegnem u krilo kada je najteže. Videla sam kako je biti pred ponorom, a onda sam shvatila suštinu mudrosti da ono što vas ne ubije čini vas jačim. Počela sam da vraćam snagu, fizičku i mentalnu, i pobednički mentalitet za koji smatram da mi je urođen. Ojačala sam kao osoba. Za mene je to bilo veliko životno iskustvo koje mi je promenilo poglede na neke stvari i više ih cenim.

Simptom Jelene Dokić, svojevremeno četvrtoplasirane na rang-listi, koja je u igračkom pogledu odavno zagazila u reku bez povratka, kod Jankovićeve je identifikovan preuranjeno. I dok je Dokićeva nekoliko puta bezuspešno pokušala da krene od nule, preporod Jankovićeve je bio veličanstven.

Danas, kada su stvari legle na svoje mesto, nerado se priseća trnja kroz koje je prolazila. Pogled joj skrene u stranu. Opet joj se jave slike nemoći, kao ružan san, a oči maltene na ivici suza. Ne čudi što dugo nije imala trenera jer, po njenom mišljenju, to je osoba s kojom gotovo da mora da se srodi. Njena majka je zato u najtežim trenucima odigrala ulogu i padagoga i psihologa, ključniju od bilo kojeg igračkog saveta.   

Na koju bi je stranu život odveo da je u sportskim vestima poput bombe odjeknulo da se povlači jedna od najperspektivnijih teniserki na svetu teško je da se predvidi. Možda bi se posvetila školovanju na privatnom fakultetu "Megatrend", manekenstvu u kojem se oprobala i na njujorškim modnim pistama, neskrivenoj želji da se bavi glumom ili kreiranjem mode kakav je dar otkrila sarađujući s kućom "Mona" čiji je ekskluzivac. Svejedno, ovde ne bi mogla da pobegne od onih koji bi se upinjali da zagrebu po njenoj najskrivenijoj privatnosti. Na sreću našeg sporta i zemlje uopšte odjekuju poruke koje ispisuje reketom.

– Nedavno mi je Si-En-En posvetio emisiju od deset minuta. Rekli su mi da je to više od bilo kojeg sportiste, čak i američkog. Da baš mene odaberu, nije bilo presudno to što sam Srpkinja i što je njihova pažnja usmerena na situaciju kod nas. Bilo im je zanimljivo to što se razlikujem od drugih teniserki, što sam otvorena, neposredna, prirodna... Posle uspeha u Plovdivu s reprezentacijom za koju sam igrala, a Ana Ivanović nije, ponovo je načeta tema o našoj, tobože, netrpeljivosti. Da li će ona da igra, njen je izbor na koji ne želim da utičem. Stvari postavljam drugačije. Naša zemlja treba da bude ponosna što ima dve igračice u svetskom vrhu. Kada prođe naše vreme, pitanje je koliko još godina treba da se pojavi neka nova Ana ili Jelena, a onda će se i dušebrižnici setno prisetiti kako smo nekada imali dve vrhunske teniserke. Mi na teniskom terenu, kao i nebrojeno naših mladih ljudi u svetu, ponovo izgrađujemo ugled Srbije koji je narušen poslednjih godina. Svesna sam te misije i srećna kada se o Srbiji ne priča isključivo kao o zemlji kriminala.

Jankovićeva tek treba da kaže svoje na svetskoj sceni. Najvažnije je da je otklonjena bojazan od poraza protiv igračica koje nisu na njenom igračkom nivou, a baš takve su je lane saterale uza zid. Sa onima koje treba da prestigne na putu do samog vrha mora da bude bez milosti jer takve zakonitosti sve jače deluju i u ženskom tenisu. To je teg zbog kojeg su se Jankovićevoj izmigoljile neke velike pobede. Nemilosrdnost Ruskinje Marije Šarapove meri se decibelima jauka, kojima iritira publiku, ali žanje trofeje. O svojim slabostima i vrlinama naša teniserka kaže:

– Ženski tenis je neslućeno napredovao u smislu da je fizička izdržljivost postala presudna. Ja sam krhkija od mnogih teniserki. To nadoknađujem velikom borbenošću, koju mora da ima svaki vrhunski sportista, ali sam sklonija povredama. Ničija igra nije perfektna. Znam da ni ja ne mogu da budem savršena, ali znam da mogu da unapredim servis i volej. Sada, kada sam se vratila na pravi put, imam još veći motiv da uspem. Prvi zadatak mi je da uđem među pet najboljih gde mi je i mesto, a onda dalje da vrebam priliku za još viši domet.