Nova emotivnost

04. 01. 2012. 22:00

Kao što je Srđan Valjarević utro put novoj emotivnosti u domaćoj prozi, nevidljivo ali prisutno kontrolisanoj poetičkim uzdama, tako se i Uglješa Šajtinac, teško je reći priključio, jer je od Valjarevića i literarno i po broju napisanih knjiga i generacijski samo nešto mlađi, ali recimo da je postao prepoznatljiv po stremljenju da bez poetičkog proglasa svoj rukopis ne liši tihe emocije. Roman „Sasvim skromni darovi”,kako i sam naslov sugeriše, pisan je naoko neambiciozno, skromno, ispotiha, bez velikih tema i talambasa, bez velikih poetičkih zahvata, ni u skladu ni u opoziciji sa glavnim književnim tokovima u čije se postojanje ionako već duže vreme sumnja.

Šajtinac se kreće u vidokrugu zadatih poetičkih i tematskih linija iz prethodnih romana. Epistolarni roman „Nada stanuje na kraju grada”, napisan u duetu sa ocem, Radivojem Šajtincem, u „Darovima” je uzrastao do nedvosmislene fikcije, iako takođe u formi epistola. Korespondenciju ovoga puta vode dva brata, mlađi i uspešniji, dramski pisac na studijskom putovanju u Americi i stariji, prilično promašenog života, bez završenog fakulteta, bez porodice, ali sa stalnim radnim mestom na nebitnim poslovima i dužnostima brige za roditelje u banatskom gradu, Zrenjaninu. Pod maskom autobiografskog, slično prethodnom romanu „Vok on”, Šajtinac se kreće u prostornim okvirima stalno prisutnog dvojstva, zapada i istoka, centra i provincije gde se ni jednoj opciji ne daje izrazita prednost, a na koje se nadovezuje „dvojstvo” bratskog dueta. Relativizovanje pozicije pripovedača, doprinosi i relativizovanju svih njihovih stavova, uspeha i neuspeha, pa i opredeljenja za Rusiju ili Ameriku.

Zahvaljujući dramaturškom obrtu, inverziji oličenoj u očekivano/neočekivanoj zameni mesta pripovedača gde se mlađi vraća iz Amerike, a stariji u nju odlazi, motivi uspeha, zapada i centra odnosno njihovih suprotnosti (neuspeha, istoka, provincije), bivaju poljuljani. Motiv zamene mesta ovde nema uobičajeni humorni efekat (kao u romanu Dejvida Lodža) još manje poučni momenat (Kraljević i prosjak) ili metafizičku primisao (Gundulićevog „Tko bi doli, sad je gori...”), jer je propušten kroz filtere, osujećen za dramatičnost tragičkog ili komičnog, omekšao gotovo do neprepoznatljivosti i svakako bez intencije da preuzme odgovornost naravoučenija.

„Sasvim skromni darovi” je nepretenciozan roman u svakom smislu, sav u znaku lica i naličja, dvostrukog pogleda bez nametnutih rešenja. Poigravajući se pojmom skromnosti, diskretnost je jedan od vodećih predznaka romana. Zamišljen, samo naizgled skromno, kao nenametljiva porodična priča ispričana bez velikih kompozicionih zahvata u formi smenjivanja naratora, roman poseduje egzistencijalnu dramatiku formiranu posredstvom sasvim običnih tema o važnosti porodičnog utočišta, bliskosti uprkos razlikama, podršci uprkos ljubomori. Do ovih zaključaka će i dva glavna junaka doći kroz životne preokrete: oni će se tokom romana menjati i sazrevati, ali njihova „sentimentalna povest” neće nadrasti početne okvire romana, skromnog u smislu izostanka velikih tema, širine epskog zahvata, komplikovane kompozicije ili brojnosti likova, pa čak i propuštenih prilika da se jasnije oslika jedno vreme. Ali će, ako skromnost sagledamo i u njenom drugom, homonimskom značenju kao zaboravljenu vrlinu u svetu poremećenih vrednosti, ovaj roman izboriti svoje mesto u okviru novog sentimentalizma kao jedan od najprijatnijih za čitanje u okvirima domaće proze.