Odlučuju najjači, ne predsedavajući
Светионик ЕУ (Фото www.europa.eu)
Danska, koja je prvog januara preuzela predsedavanje Evropskom unijom, mogla bi da ima važnu ulogu u donošenju odluke o srpskoj kandidaturi. Jer, ta zemlja će 28. februara predsedavati sastankom Saveta ministara za opšte poslove EU, na kojem će biti doneta odluka u vezi sa statusom kandidata za Srbiju, a organizovaće i sednicu Evropskog saveta, 1. i 2. marta, na kojoj treba da bude potvrđena odluka ministara za opšte poslove.
Stoga, Nikola Jovanović, urednik časopisa „Izazovi evropskih integracija”, kaže da su nam u ovom polugodištu Danci „vrlo važni” i da „treba blisko da sarađujemo s njima, kako bi konačan konsenzus u februaru, odnosno martu, bio povoljan Srbiju”.
Međutim, Jovanović posebno ukazuje na to da Danska – koja u Kopenhagenu 11. ovog meseca i zvanično obeležava svoj dolazak na mesto „prvog” – počinje ciklus od dve godine, u kojem će na čelu EU biti male države. U drugoj polovini ove godine dolazi Kipar, zatim Irska, pa Litvanija. „To što će predsedavajuće biti male države, na neki način će umanjiti značaj tog rotirajućeg predsedavanja, jer od Lisabonskog sporazuma, a pogotovo od početka ekonomske krize, ponovo postoji nemačko-francuski ’motor’ kao ključna politička inicijativu u EU”, smatra on.
I drugi upućeni u evropska zbivanja sa kojima smo razgovarali o tome kako će se dansko predsedavanje odraziti na Srbiju misle da će ta zemlja biti u senci najjačih država. Štaviše, Ognjen Pribićević, bivši ambasador Srbije u Nemačkoj, kaže da će Danska biti „najčvršći garant onoga što se dogovore Vašington i Berlin” jer u EU slovi kao jedan od najbližih saradnika SAD, uz Veliku Britaniju, Holandiju, Poljsku… „U tom smislu će dansko predsedavanje uticati na Srbiju”, naglašava Pribićević i podvlači da će Danska kao „mala, ali vrlo uticajna”, nastojati „da učini sve na onome što Vašington i Berlin zajednički rade”.
Prema rečima Predraga Simića, profesora Fakulteta političkih nauka i bivšeg ambasadora Srbije u Francuskoj, Danska, zapravo, neće bitno uticati, ni u pozitivnom ni u negativnom smislu, na odluku o srpskoj kandidaturi. Ta zemlja je, kako kaže, vrlo daleko od Balkana i „ne možemo očekivati da će pokazati neki poseban interes za Zapadni Balkan”.
Podsećajući da suštinske odluke, već duže, donosi „dvojac” Berlin–Pariz, Simić, takođe, ističe da će ono što će se dešavati u EU zavisiti pre svega od najjačih, a neće biti prvi put da vodeće zemlje diktiraju i glavne teme i glavne odluke. Posmatrajući dansko predsedavanje iz tog ugla, zaključuje da će to predsedavanje biti „više formalno”.
Moglo bi se reći da je ova ocena nekako u raskoraku sa onom što se zna o ponašanju Danske, koja u EU, iako mala, ali vrlo uticajna, iskazuje „snažan identitet”. Danski glasači su, recimo, odbacili sporazum iz Mastrihta na referendumu 1992. Oni su odbacili evro i na drugom referendumu 2001. A, najnovije ankete pokazuju, kako je preneo Tanjug, da 71 odsto Danaca želi da zadrži nacionalnu valutu krune.