Umetnost bez politike

Godina koja je za nama za građane srpske nacionalnosti u Hrvatskoj bila je bitna iz nekoliko razloga. Pored činjenice da se ipak smanjio broj etnički motivisanog nasilja u odnosu na 2005. godinu i da se bliži deset godina od početka povratka srpskih izbeglica u Hrvatsku, po prvi put održani su i Dani srpske kulture u Zagrebu. Dani, da parafraziramo urednicu jednog hrvatskog filmskog portala, nisu predstavljali nikakav korak za čovečanstvo, ali jesu, i to veliki korak za Srbe i Hrvate.

Uz finansijsku pomoć, prvenstveno hrvatskog Ministarstva kulture, sedmodnevni kulturni događaj, po prvi put je u jednoj nedelji, od 21. do 26. novembra ove godine, predstavio deo recentne srpske kulturne ponude. Za razliku od klasičnih manjinskih dešavanja, koja se uglavnom svode na folklorne smotre nacionalnih plesova, prigodna horska pevanja i koncerte etno muzike, Srpsko kulturno društvo "Prosvjeta" ove godine uspelo je dovesti i one kulturne proizvode i goste koji su zanimljivi ne samo pripadnicima manjinskih zajednica, već i široj zagrebačkoj publici. Neočekivana poseta iznenadila je i same organizatore, jer je kroz celokupni program prošlo više od hiljadu posetilaca.

Mentalitet palanke

Dani su ove godine otvoreni predstavom "Obično veče", u Hrvatskoj pomalo zaboravljenog glumca Laneta Gutovića, u kojoj se na kabaretski način autor bavi političkom satirom i mentalitetom palanke. U saradnji s Narodnom bibliotekom Srbije i autorom Dejanom Vukićevićem, zagrebačkoj publici prikazana je izuzetna izložba "Prvi srpski rat plakatima". Oni koji su imali dovoljno sluha među zagrebačkom publikom imali su jedinstvenu priliku da vide plakat iz perioda između dva svetska rata.

Ugodno iznenađenje, i da budemo pretenciozni, pravi biser Dana srpske kulture bio je koncert Miloša Petrovića na prepariranom klaviru u Hrvatskom glazbenom zavodu. Odličan selektorski potez organizatorice Dana, glumice Svetlane Patafte. Spoj fusiona i etno – džeza, sa osećajem istočnjačke melanholije i duhovnosti, ostavio je veliki utisak na tri stotine slušatelja.

Dva događaja na samom kraju, može se reći da su bila highlights Dana. Prvo je gostovanje mladog srpskog pisca Marka Vidojkovića u književnom klubu "Booksa", u kojem je predstavio svoja dva romana "Kandže" i "Sve crvenkape su iste". Svojim lucidnim nastupom, odlomcima u kojima se beskrupulozno bavi politikom, ali i seksom, doveli su do toga da se jedno književno veče završi s svim rasprodatim primercima Vidojkovićevih romana i čak osam intervjua u hrvatskim medijima.

Drugi događaj koji je više nego uspešno zatvorio Dane srpske kulture je gostovanje dokumentarnog filma "Rudarska opera" i igranog filma "Sutra ujutro", redateljsko – scenarističkog para Milena Marković i Oleg Novković. "Rudarska opera", dokumentarac u igranoj formi, malo remek delo o naturščicima koji u rudarskom Boru igraju Brehtovu predstavu "Opera za tri groša". Srpski kandidat za nagradu Oskar, film "Sutra ujutro", koji neopravdano nije dobio pažnju koju zaslužuje ni u Srbiji, a koji je samo nekoliko dana pre prikazivanja u Zagrebu, odneo sve važnije nagrade na filmskom festivalu u Kotbusu, napunio je dvoranu zagrebačkog Tuškanca toliko da su gledaoci sedeli na podu između redova stolica.

Iako bi Dani srpske kulture prošli, zahvaljujući pre svega dobroj organizaciji i odličnoj saradnji s nadležnim službama, bez skoro i jednog incidenta, za to se ipak pobrinuo zagrebački Radio 101. Medij koji je u poslednji trenutak, bez ikakvog objašnjenja, odustao od medijskog sponzorstva Dana srpske kulture, počastio je hrvatsku publiku gebelsovskim prilogom o Danima. U njemu je SKD Prosvjeta optužena da je samim terminom održavanja Dana srpske kulture, tendeciozno nameravala da naruši pijetet žrtvama srpskih zločina u Vukovaru. Naime, vikend pred početak Dana bio je Dan sećanja na grad Vukovar i obeležavanja stradanja u tom gradu.

Prožimanje kultura

Ipak, kultura i nekadašnji zajednički kulturni prostor, danas znače da srpska umetnost u Hrvatskoj ima svoju publiku, koja uvek rado prati šta se dešava kod "istočni susjeda". Dani srpske kulture tako nisu napravili ništa revolucionarno, sem što su deo kulturne razmene stavili u zaokruženu umetničku manifestaciju, te sa margine kulturnih dešavanja bez velikih očekivanja izašli u mainstream kulturnu ponudu u kojoj će svakako da traže svoje mesto. Svojevrsno radi se i o rebrandingu dela srpskih kulturnih programa s željom da oni budu napravljeni i za hrvatsku, srpsku, italijansku ili bilo koju drugu publiku.

Pozitivnom afirmacijom vlastite kulture, izvlači se i korist za samu zajednicu koja se veoma često želi predstaviti kao isključivo ruralna, neobrazovana i nazadna. Demantovanje epiteta koji se lepe određenoj populaciji nisu rešenje, već samo podizanje kvaliteta vlastitih programa. Događaj koji je predstavljao svojevrsan test, pokazao je spremnost kulturnih institucija kao što su Hrvatski filmski savez, Hrvatski glazbeni zavod i Književni klub "Booksa" da sarađuju s institucijama koje ispred svog imena nose etnički prefiks – srpski. Isticanje tog prefiksa znači pre svega identifikaciju s određenom populacijom i kulturnom tradicijom, ali sa sobom nosi veliku težinu i opterećenje iz perioda devedesetih.

Stoga i specifičnu poziciju i vlastitu odgovornost, jer italijansko ili slovenačko kulturno društvo nije isto što i srpsko, i to je naravno razumljivo. Održavanje ovih Dana pokazalo je da hrvatsko društvo poseduje potencijal za pozitivno, ali i kritičko, prihvatanje srpske kulture, koji će zasigurno zbog mnogo različitih faktora tek da postane značajan.

Ostaje očekivanje da će u budućnosti ovakve programe podržati i država Srbija, jer za sada, čini se, da će Dane srpske kulture pre svega da finansira hrvatsko Ministarstvo kulture.

Ostanak na margini i izolacija, najbolji su put za kulturnu asimilaciju. Naprotiv ovakav vid kulturnih dešavanja i pozitivna afirmacija srpske kulture, put je za privlačenje i mlađih ljudi, koji ne samo da beže od vlastitog etničkog porekla, već i, donekle opravdano, od saradnje s institucijama koje predstavljaju srpsku zajednicu danas u Hrvatskoj.

Iako je veoma teško da se govori o isključivo i čisto hrvatskoj ili srpskoj kulturi, jer svidelo se to nekome ili ne, vrlo često su međusobno prožete, mladoj urbanoj populaciji puno se lakše identifikovati s filmom ili muzikom, nego s opankom ili tamburicom. Što naravno ne znači da oni ne treba da nađu svoje mesto u kulturi ili da su manje značajni od onoga što kritičari vole da nazovu "urbanom kulturom".