Brodovi su im kao kuća

KOSTOL KRAJ KLADOVA – Velika evropska reka Dunav odredila je sudbinu mnogih ljudi koji žive kraj njenih obala. U prigradskom naselju Kostol kraj Kladova gotovo da nema porodice koja nije dala bar jednog lađara. Ljubav prema reci, plovidbi na brodovima i beloj kapetanskoj uniformi ovde se prenosi s kolena na koleno. Zato i ne čudi što na plovilima Jugoslovenskog rečnog brodarstva, prahovske "Krajine" i pod inostranim zastavama stasava i četvrta generacija "rečnih vukova".

U domaćinstvu Jovana D. Bunića (82) kapetana u penziji dedinim stopama, pre dvadesetak godina krenuo je unuk Jovica Nikolić, sada zaposlen na komandnom tornju brodske prevodnice u HE "Đerdap 1", a o dalekim putovanjima i vodenim prostranstvima razmišlja i praunuk Ivan Nikolić, učenik osmog razreda OŠ "Vuk Karadžić" u Kladovu.

– Kao dete, gledajući sa obale parne lađe kako plove Dunavom kroz Đerdap, rekao sam majci da ću postati brodarac – započinje priču za novine najstariji član porodice Bunić, još vitalni Jovan. Na brod Jugoslovensko-sovjetskog parobrodskog društva ukrcao sam se odmah po ženidbi 6. septembra 1948. godine i za radni vek prokrstario ceo plovni tok Dunava od Regenzburga do Suline i Izmaila. Bio sam na "Slavoniji", "Sloveniji", "Đurđevu" i drugim brodovima i punih 30 godina "pekao" težak, ali lep brodarski zanat. Najteža su bila odsustvovanja od kuće, koja su trajala i po četrnaest meseci. Kriznih pedesetih godina, u vreme Informbiroa, sećam se da je dosta naših ljudi pobeglo sa broda, ostajući u Nemačkoj. Mene je srce uvek vuklo kući gde su me čekale supruga i ćerka. Kada bi mogla da se vrate ona dobra, stara vremena, u kojima je na Dunavu bilo mnogo lađara i posla, pa se solidno zarađivalo i živelo, svakom bih preporučio da krene mojim putem.

Porodičnu tradiciju na reci nastavio je unuk Jovica Nikolić (41). Od 1988. do 2001. godine i on je, poput dede imenjaka, radio u Jugoslovenskom rečnom brodarstvu. Ne sporeći da je lađarski posao zanimljiviji od ovog sadašnjeg, dodaje, ipak, da je odlučio da siđe na kopno. Već petu godinu, iz ptičje perspektive, sa komandnog pulta u tornju koji se nalazi iznad naše brodske prevodnice u HE "Đerdap 1" Jovica danonoćno kontroliše prolazak brodova i konvoja kroz velike "gvozdene kapije".

– Ko se jednom napije dunavske vode ostaje zauvek lađar. Iako sam se pre nekoliko godina iskrcao na obalu, sebe i dalje, zaista, smatram brodarcem. Sadašnji moj posao je neuporedivo lakši, jer pratim organizaciju plovidbe u đerdapskim jezerima uzvodno i nizvodno od brane na Dunavu – dodaje Jovica.

Ponesen pradedinim i tatinim pričama o zgodama na palubi, lađarskom drugarstvu, gradovima i zemljama koje su na višednevnim putovanjima prošli, sebe na brodu sve više vidi i najmlađi, četrnaestogodišnji Ivan. Ove blage zime u Kostolu često se može videti kako sa pradedom silazi do obale i posmatra usidrene konvoje na našoj i rumunskoj strani reke kod grada Turn Severina i mašta o povratku nekada čuvene dunavske flote.