Krov nad glavom

15. 01. 2007. 16:55

Iz protesta što se njemu i porodici, a ni najbližim komšijama koji su doživeli istu tešku sudbinu i najviše stradali u bombardovanju 1999, ne rešava životno stambeno pitanje, Desimir Blagojević, meštanin prigradskog niškog naselja Medoševac, pokušao je ovih dana da se spali benzinom. Hteo je da se ubije i tako skrene pažnju gradu i državi da više od sedam i po godina nema krov nad glavom. Želeo je da sebi oduzme život spaljivanjem u centru Niša, pred Gradskom većnicom i kabinetom gradonačelnika, kako bi mu konačno neko možda i poverovao da se potuca od nemila do nedraga, da ne zna gde će da zanoći, a gde će da osvane. Sprečen je bukvalno "u minut do 12" intervencijom policije. Njegov očajnički postupak ostavio je, međutim, traga.

Mnogo je stradalnika bilo u Srbiji poslednjih desetak godina. Bilo je velikih elementarnih nepogoda, poplava, pojavljivala su se klizišta koja su odnosila kuće i imanja. Najviše je, ipak, u ovoj državi stradalo u proleće 1999. u bombardovanju. Medoševčani su na obodu velikog vojnog aerodroma u Nišu, koji je svakodnevno bio na meti avijacije NATO-a, i njihove kuće su jedna za drugom nestajale. I nestale.

Aerodrom i veliki deo naselja su posle bombardovanja obnovljeni. Pre toga, međutim, sačinjen je plan sanacije škole i drugih ustanova, kuća i stanova u Medoševcu. Osam porodica iz ovog niškog naselja, među njima i Blagojevićeva, svrstano je u najtežu, šestu kategoriju. Njihovi domovi su bili porušeni do temelja. Tamo gde su bila i danas su zgarišta. Još tada, u vreme Mrkonjićeve obnove bili su "prioritet". Ali, samo bili i – ostali. Njih sedamdesetak, jer su sve ove porodice iz Medoševca velike, neke i od po šest-sedam članova, samo je privremeno zbrinjavano. Kao i još 44 porodice za koje je započela izgradnja kuća a koje nisu do kraja završene. Boravili su, dok ih ne isteraju, po hotelima, u samačkim domovima, izbegličkim centrima, neuslovnim stanovima, u zgradama za koje se ne zna čije su... Dobijali su po sobičak ili garsonjeru. Nazad, u srušene kuće, nisu mogli.

Kada su izgubili i poslednju nadu da će dobiti adekvatnu zamenu za svoje porušene kuće, kada su shvatili da su zaboravljeni, pokušali su da skrenu pažnju na sebe. Zatražili su pomoć od grada Niša. Najavili protest. Ne interesuje ih zašto se više od šest godina ne nalazi rešenje za njih. Ne zanima ih zašto grad prebacuje odgovornost na Građevinsku direkciju Srbije, a zašto ova i ne pokušava da pronađe izlaz iz ćorsokaka. Ne interesuje ih čiji su objekti sa stanovima koji bi mogli njima da se dodele i na taj način donekle zamene njihove kuće. Ne mogu više da slušaju kako ima dobre volje da budu zbrinuti, jer od toga nemaju nikakve vajde... Nema za njih nikakvog značaja ni to što su pojedine političke grupacije pokušavale da ih svojataju, obećavajući im "brda i doline", a onda okretale od njih glavu...

Oni su ostali bez igde ičega. Oni, iz šeste, najteže kategorije stradalnika, odavno su bukvalno na ulici. Žele samo da normalno žive, da njihova deca znaju odakle će krenuti u školu i gde će se vratiti. Da imaju svoj dom gde mogu mirno da zanoće i da znaju da ih sutradan ujutru niko neće isterivati...

Posle nedavne tragedije u okolini Čačka, kada je jedna radnica izvršila samoubistvo saznavši da je ostala bez posla, nakon brojnih drugih nesreća i nedaća u Srbiji izazvanih strahom i neizvesnošću od sutrašnjice, meštani Medoševca zavapili su za pomoć. Nisu želeli na novinske stupce i televizijske ekrane, najmanje ne zbog pokušaja samospaljivanja njihovog suseda Desimira Blagojevića. Trpeli su i do sada svoju muku, ali ih je ovog puta kao grom pogodilo neshvatanje pojedinaca iz rukovodstva Niša.

Pomoćnik gradonačelnika Niša Risto Bukvić čak je glasno izgovorio kako je protest i zahtev uniženih, zaboravljenih i najtežih stradalnika politički iniciran... Još nije završio da "iz pouzdanih izvora ima informacije kako protestni skup Medoševčana ima političke dimenzije" nastala je trka za Blagojevićem. On je na cinizam i neljudski istup Bukvića "odgovorio" pokušajem da se polije benzinom i zapali.

Ko zna, možda i to bude dovoljno da neko konačno stavi prst na čelo i zamisli se nad ionako gorkom sudbinom ovih Nišlija bez krova nad glavom!?