Huso na minus 36 stiže sa gvozdenim atom

31. 01. 2012. 21:58

Sjenica – Bruji mašina, stiže sloboda… Tim rečima su juče meštani sela Fijulja na Pešterskoj visoravni opisali konačno probijanje snežne blokade puta koji odatle vodi prema Sjenici i dalje, kako kažu, „u svijet“. Tek je radosti bilo kada se na prvom „ćuviku“, naspram sela, mašina i pojavila. Reč je o takozvanoj automatskoj utovarnoj lopati, popularno zvanoj „ulti“, kojom je upravljao Husein Mašović iz Sjenice. Čekali su ga, jer njemu u susret nisu mogli. „Za stotinu metara treba nam najmanje sat da progazimo prtinu“, objasnio nam je Negoslav Vujović.

– Eto, od Božića nikuda nismo išli, samo do štala i do drvljanika. Svega smo imali, brašna i drugih namirnica, ali je najteže bilo što je nekima ponestalo lekova, a u celom selu zavladala je nestašica duvana. Ja sam strastan pušač i verujete poslednje dane ove blokade sam, tako reći, prespavao. Kad sam budan, bez cigareta ne mogu ni tren, a nemam – žali se Vujović.

A, kada je Mašović sa mašinom stigao u centar sela, dočekan je kao najrođeniji. „Ne bismo se tako”, objašnjavaju nam, „vala ni caru obradovali”.

– Jeste, svuda me dočekuju, naročito ove zime. To vam je kao da dolazim na slavu. Izlaze iz kuća, nude piće, zovu na ručak, a ja bih da posao što pre uradim pa onda, obično uveče, sednemo da se okrepimo i proveselimo – kaže Husein Mašović, koga svi znaju po nadimku Huso.

On, inače, tri decenije, najčešće sa „ultom“, radi na čišćenju seoskih puteva na Pešteri. Najpre je to obavljao kao radnik državnog preduzeća „Šumarstvo“, a poslednjih pet godina, posle davanja u zakup te firme, kao radnik privatnog preduzeća „Divlja reka“. Ove zime ne staje, radi od jutra do mraka, evo već dvadeset dana.

– Verujte da ovako nikada nije bilo. Bez preterivanja, sada sam merio, prošao sam kroz namet visok sedam metara, mašinom idem kao kroz tunel. Nije to ni lako, ni jednostavno, čak je i opasno. Znate, seoski putevi su uzani, a nisu ni obeleženi, pa mašinom gazim kao po tmuši, ne znaš da li je ispod snega put ili ivica puta sa koje lako mogu u provaliju sa mašinom težine oko 25 tona. Tako, mnogo je lakše kada preko leta radim na popravci ili gradnji puteva nego na čišćenju.

Meštani nas podsećaju da napišemo kako su ovih dana junaci na Pešteri svi buldožeristi, vozači „ulta“, „skipova“, „grejdera“…

Stoga ni Huso ne zaboravlja da pomene i svog pomoćnika, mladića Kama Muminovića, koji je odskora počeo da radi, i, žali ga Huso, „što su mu baš na početku zapali ovi snegovi, ovo što je u poslu najgore“.

Husein nam, onda, nabraja koliko je za ovih dvadesetak dana bilo hitnih intervencija, radilo se i noću, pod svetlima, samo da bi se stiglo do bolesnika, najčešće dece i staraca.

Tako Husein Mašović još danas će čistiti sneg po sokacima u samom selu, a onda odlazi na drugu relaciju. Za njim će, uprkos minusu i do tridesetog podeoka, mnogi meštani, traktorima, terenskim vozilima pa i automobilima. Idu do Sjenice, zarad nabavke namirnica, duvana, lekova…a i da, kako u šali kažu, „vide napokon šta se i po čaršiji radi…”.