Paketi za bacanje
Углавном су црне, да се не види шта је унутра
Velike crne ili zelene plastične kese namenjene otpacima danas se koriste gotovo na celoj planeti. Najpopularnije su u državama zapadne Evrope i Americi, ali koriste se i na drugim kontinentima, poput Australije i Azije. Doduše, u mnogim zemljama zadržao se običaj da se smeće izbacuje u običnim kesama, pa, čak, i direktnim izručivanjem sadržaja iz kanti za đubre u kontejner.
Sve do polovine prošlog veka i pronalaska polietilena, ljudi su rešavali pitanje otpadaka koji su se neminovno svakodnevno uvećavali u svakom domaćinstvu na raznorazne načine. U selima i manjim mestima kopane su rupe na periferiji gde je bacan otpadni materijal sve dok smeće ne bi dostiglo nivo površine. Onda je ovaj sadržaj paljen i zatrpavan, a slična rupa pravljena je na drugom mestu. U srednjem veku nije se mnogo marilo za čistoću, pa su ljudi obično istresali đubre u blizini svojih domova, po ulicama ili zelenim površinama. Takva nebriga dovodila je često do izbijanja epidemija teških bolesti i umiranja ogromnog broja ljudi.
Polovinom prošlog veka pronalazači su otkrili polietilen, izuzetno izdržljivu i nepropustljivu materiju od koje je kasnije pravljeno mnogo stvari. Jedna od njih je i plastična kesa za smeće koju su izumeli kanadski pronalazači Heri Vesajlik i Lari Henson. Oni su iskoristili polietilen kao osnovu za pravljenje svog izuma, u koju su dodali još neke agense u vidu boja i uz pomoć presa napravili su veliku zelenu kesu za otpatke. U početku njihov pronalazak nije upotrebljavan masovno kao danas, već su ga koristile velike ustanove, poput bolnica. Vesajlikov i Hensonov pronalazak otkupilo je Udruženje đubretarskih kompanija u Lindseju i u kasnim šezdesetim godinama prošlog veka počelo je masovno da proizvodi zelene vreće za smeće.
Ove kese ljudi su veoma brzo prihvatili i počeli da koriste u svojim domovima širom sveta, jer su bile dovoljno velike da u njih stanu otpaci koji se tokom dana sakupe u domaćinstvu, veoma izdržljive i rastegljive, a što je najvažnije, ništa iz njih nije moglo da isteče. Našle su primenu i u velikim kompanijama u kojima se tokom dana skupi dosta otpadnog materijala, fabrikama i posebno bolnicama. I danas se, doduše delimično usavršene, koriste na svim kontinentima.