Upravn(ička)a stvar

02. 02. 2012. 22:00

1. Komentatorski tekst A. Nikolaidisa „Šminkanje političkog monstruma”, kao začetak priče kojoj je posvećena i ova beleška, teško je svarljivi bućkuriš svežeg istorijskog pamćenja i huškanja, klasnog, socijalnog, političkog, metaforičnog, nacionalističkog, šovinističkog, tobože poetskog, mrziteljskog i revanšističkog naboja. Na mestima gde se upućuje na nasilni put ukidanja Republike Srpske (,,ako je potrebno”) i izražava žaljenje zbog izostanka aktiviranja oružja u banjalučkom „Boriku” Nikolaidisov napis predstavlja drastičan civilizacijski ispad. Stoga, naročito, postaje legitimna meta oponenata, ali svakad bez ikakvog prizivanja nasilja i diskriminatorskih kvalifikacija. Na narečeno štivo trebalo je odgovoriti britkom, kulturnom i argumentovanom celovitom pisanom reči kompetentnih i odvažnih poslenika – pre negoli državnom, protestnom diplomatskom merom.

2. S. Ugričić, kao eks direktor Narodne biblioteke Srbije, nije (bio) državni činovnik u smislu Zakona o državnim službenicima (po njegovom članu 2. st. 1-2), već starešina – upravnik javne ustanove (organizacije izvan državnog aparata) od opšteg (nacionalnog) interesa, imenovan na tu funkciju od Vlade Republike Srbije. A i da jeste (a nije) bio državni službenik, njegova zakonom naređena politička neutralnost se sastojala u zabrani da u službenom radu izražava svoja politička uverenja, u obavezi da postupa nepristrasno, u skladu sa propisima i pravilima struke (član 5. odnosnog zakona). Obznana Foruma pisaca koju je i Ugričić potpisao, osuda oblika i žestine reakcija na Nikolaidisovo pisanije, inače, nema bilo kakvu vezu sa njegovim profesionalnim upravničkim poslom. U prvome redu, u njemu je (u tom javnom dopisu) izraženo zalaganje za opštepriznate pravne i moralne standarde. Takođe, Ugričić je svojim imenom i prezimenom podržao i gledište istog proglasa prema kojem ,,srpska politička elita nije odustala od hegemonističkih namera prema Crnoj Gori”. Tako je odnosni forum kombinovao odbranu Nikolaidisove slobode govora, njegovu upotrebu ali i zloupotrebu (sic!), sa sopstvenim arbitrarnim političkim ocenama. Međutim, potpisnicima-odbranašima se (i) takvo uživanje vlastite slobode misli i izražavanja ne sme i ne može poreći. Druga je stvar što se Ugričić naknadno (a prekasno) popišmanio, povlačeći vlastiti potpis sa te hartije, ujedno explicite podržavajući vladu u njenoj (nije valjda hegemonističkoj?!) politici!

3. G. Ugričić dakako ima slobodu javnog opredeljenja, na sopstveni stav, na svoj potpis (i) pod tuđi tekst, na vlastite kritičke primedbe (i) u stvarima od javnog značaja (i da nije pisac), ali i na svoje strahove, ohrabrenja, odnosno uzletanja, kao i na promenu mišljenja.

4. Vlada Srbije ima jasnu prerogativu da razreši upravnika javne ustanove kojeg po Zakonu o bibliotečko-informacionoj delatnosti i imenuje (član 33. stav 4). Narečeno vladino diskreciono ovlašćenje mora da bude pravilno upotrebljeno, zakonito i celishodno. U datoj situaciji, tako nije učinjeno: 1) rešenje o razrešenju je formalno-procesno, zakonski nevaljano u pogledu „sprovedenog”, telefonskog postupka i forme donete odluke; 2) predmetno rešenje je i materijalno, sadržinski nezakonito, jer vlada pripadajuće ovlašćenje nije koristila „u skladu s ciljem u kojem je ovlašćenje dato” (član 24. stav 1. tačka 5. Zakona o upravnim sporovima) u konkretnom slučaju u svrhu zaštite javnog interesa u bibliotečko-informacionoj delatnosti; taj interes ovoga puta ničim i nije bio ugrožen. Uz to, vladin akt je problematičan i sa stanovišta celishodnosti; no, ovo potonje je samo po sebi slobodna ocena njegovog donosioca.

5. Vladin pojedinačan pravni akt o razrešenju nekog javnog funkcionera ima prirodu upravnog akta, donetog u „upravnoj stvari” određenog lica (rešavano je o njegovom pravu da do kraja mandata ostane na položaju na koji je imenovan). Predmetni akt se ne može pravno pobijati upravnom žalbom (konačan je u upravnom postupku), ali se o njegovoj zakonitosti (ne i o celishodnosti!) može neposredno povesti, tužbom, upravni spor pred Upravnim sudom, radi poništenja akta. Ostavljam na stranu pitanje interesa, dobrog ukusa, pa i etičnosti da onaj ko je nudio ostavku na jednu javnu poziciju sudski naknadno vojuje protiv akta o udaljenju sa te pozicije.

Profesor Pravnog fakulteta BU