Sekretari za ravnotežu
Седница Генералне скупштине УН (Фото Фонет)
Izbor generalnog sekretara Ujedinjenih nacija je od osnivanja ove međunarodne organizacije bio veoma značajan čin. Iako je prema Povelji Ujedinjenih nacija predviđeno da generalnog sekretara imenuje Generalna skupština, a na preporuku Saveta bezbednosti – u ovom dokumentu nisu utvrđeni dodatni kriterijumi za njegov izbor. Ukoliko se, međutim, analizira lista generalnih sekretara Ujedinjenih nacija od osnivanja ove organizacije 1945. godine, može se uočiti ravnomerni regionalni pristup prilikom izbora nosilaca ove funkcije. Gotovo svi generalni sekretari dolazili su iz malih, u hladnoratovskom periodu najčešće neutralnih zemalja – Norveške, Švedske, Burme (današnjeg Mijanmara), Austrije i Perua. Ova tendencija je nastavljena i po okončanju globalne podele sveta 1989. godine, od kada su za generalne sekretare Ujedinjenih nacija imenovani Butros Butros-Gali iz Egipta (1992–1996) i Kofi Anan iz Gane (1997–2006).
Funkcija generalnog sekretara Ujedinjenih nacija se, dakle, poveravala kandidatima koji dolaze iz zemalja različitih geografskih regija. Uzimajući u obzir da su tokom proteklih šest decenija bili imenovani kandidati iz Evrope, Afrike i Južne Amerike, preostalo je da se na ovu funkciju ubuduće imenuju predstavnici Azije, Severne Amerike i Okeanije. Poznato je, inače, da je novi generalni sekretar Ujedinjenih nacija, od 1. januara 2007, Ban Ki Mun iz Južne Koreje. Ovaj diplomata od karijere bio je ministar spoljnih poslova Južne Koreje, ambasador u Austriji i član delegacije svoje zemlje u Ujedinjenim nacijama.
Važno je napomenuti da se na funkciju generalnog sekretara do sada nisu postavljali političari "velikog formata". Zato su npr. Dvajt Ajzenhauer i Šarl de Gol bili odbijeni kao kandidati, a u korist predstavnika Norveške Trigve Lija (1946–1952).
Tačno je da funkcija generalnog sekretara predstavlja najvažniju figuru unutar institucionalnog aranžmana Ujedinjenih nacija. Stoga je i izbor nosioca ove funkcije veoma značajan. Tokom hladnoratovske podele generalni sekretari su odigrali konstruktivnu ulogu u vezi sa smirivanjem mnogobrojnih napetosti između SAD i bivšeg SSSR-a. Početkom šezdesetih godina proteklog veka iz nekadašnjeg Sovjetskog Saveza krenula je inicijativa da se funkcija generalnog sekretara ukine, što je tadašnji lider ove zemlje Nikita Hruščov pravdao opasnošću da će se nosioci navedene funkcije svrstati na neku od hladnoratovskih strana. On je predlagao da se ova funkcija zameni kolektivnim telom koga bi sačinjavali predstavnici Zapada, socijalističkih i neutralnih zemalja. Ova inicijativa je, međutim, propala zbog nespremnosti neutralnih zemalja da je podrže.
Formalni i neformalni načini izbora generalnog sekretara jasno pokazuju da se vodi računa o ravnomernom predstavljanju pojedinih geografskih celina. Takođe, vodi se računa i o tome da predložene ličnosti ne budu previše politički "obojene". Aktuelni predlozi za reformu Ujedinjenih nacija polaze, međutim, od toga da se uloga generalnog sekretara postepeno dodatno osnaži, čime bi se ova funkcija stavila u prvi plan.
Uloga Ujedinjenih nacija će i dalje biti veoma značajna za rešavanje kriza u mnogim regionima, pa je u tom pogledu važan izbalansirani pristupa generalnog sekretara. Ovo će biti potvrđeno i tokom predstojećeg rešavanja budućeg statusa Kosova. Generalni sekretar Ujedinjenih nacija će putem izaslanika Martija Ahtisarija suštinski biti predlagač finalnog plana za rešenje kosovskog problema. Naravno, postojaće i obaveza da Savet bezbednosti potvrdi ovo rešenje, a nakon obavljenih konsultacija unutar Kontakt grupe – neformalne međunarodne organizacije sačinjene od predstavnika vodećih zemalja sveta: SAD, Ruske Federacije, Nemačke, Italije, Velike Britanije i Francuske, formirane tokom trajanja jugoslovenske krize 1994. godine. Ujedinjene nacije će, takođe, prema brojnim najavama, doneti odluku u vezi s budućim vojnim i policijskim misijama na Kosovu, a posle donošenja konačne odluke o statusu ove pokrajine. S druge strane, Evropska unija bi, prema istim izvorima, preuzela funkciju rukovođenja civilnom i vojnom misijom na Kosovu.
Istraživač-saradnik Instituta za međunarodnu politiku i privredu u Beogradu i član Foruma za međunarodne odnose Evropskog pokreta u Srbiji