Formule mržnje
Živim u Milanu i često posećujem „Politikin” portal. Umoran od pokušaja revandikacije kvislinga iz Drugog svetskog rata („Sudbina Milana Stojadinovića”, M. Đurković, 14. oktobra 2011), te permanentne katalogizacije žrtava zločina po nacionalnosti (npr. „Kod Peći Albanac ubio Srbina, dvojicu teško ranio”, 20. oktobra 2011), odoh ja tako na rubriku ,,Spektar”, život i stil, iimadoh šta videti. Autor koji za sebe misli da je duhovit (de gustibus) liferuje šovinizam pod maskom pokušaja nežne diskusije o vaspitanju, odrastanju i sazrevanju. Nalazim da su, za razliku od tekstova sa očiglednom političkom tematikom i jasnim ideološkim predznakom, tekstovi u drugoj polovini dnevnih novina kudikamo ubojitiji. Lično je uvek političko, i toga svako ko se ljudima bavi mora da bude svestan, bilo da je novinar, bilo društvena naučnica ili psihoterapeut.
Drugim rečima, ideološka instrumentalizacija diskusije o porodičnim ili međurodnim odnosima je mnogo efikasnija od političkog pamfleta. Šira publika, naime, ne očekuje prevaru, pa je utoliko lakše prodati tante za kukuriku. Iskrena, elementarna mržnja je (mnogo) pogubnija kad je presvučena u naučnost, kad se „scijencizira”. Klasičan primer – Filip Lenard vrstan fizičar, dobitnik Nobelove nagrade u svojoj struci 1905: kasnije je koristio svoj nepobitni naučni ugled da bi stvorio pokret za tzv. nemačku fiziku, za odvajanje nekakvog arijevstva od jevrejstva u fizici, napor koji bi u idiotluku bio beskrajno smešan da nije bio tako poguban. Uzgred, valjda nismo stigli dotle da moram da objašnjavam da je nacizam loš? Uprkos ljubiteljima Milana Stojadinovića ili Nikolaja Velimirovića?
E sad, kakve to veze ima sa „Devojke i majke”, odnosno „Dečaci i očevi”? Ima, stoga što autor uzima sebi pravo da normira rodne uloge: „mnoge tate se danas ponašaju kao mame – muške mame”, istakne svoj žal za nestankom tradicionalnih obrazaca „glavni problem je nedovoljan kontakt sinova i očeva, i to ne onih razvedenih” i poentira eklatantnom političkom porukom („I zato očevi, budite muškarci, manite se priče o gej paradi, uhvatite svoje sinove za ruke i povedite ih u svet da im ga pokažete”). I onda bez ironije, u drugom tekstu, kako, zamislite, žene koje slede taj obrazac (tj. koje su navodno ,,savršene majke”) čine medveđu uslugu ćerkama pošto nesvesno prikazuju materinstvo teškim. Drugim rečima, po vama je dobro očinstvo gledati fudbal sa sinom i onda zajedno huškati huligane na pogrom (ili učestvovati, što da ne) a dobro majčinstvo učiti ćerku kako da bude patrijarhalna slika ,,čestite žene” uz kuvanje, pranje, čišćenje i obavljanje svakog drugog zamislivog teškog fizičkog rada u kući. Iliti, jedna osoba (tj. žena) treba da ponese sav teret roditeljstva, a druga nikakav? Odakle vama pravo da namećete svoj vrednosni sud o rodnim ulogama, preciznije, da svoj šovinizam plasirate kao savete roditeljima? Ne pada mi na pamet da govorim u ime žena, odakle vam pravo da diskutujete o tome šta je pravi muškarac? Da li su učesnici gej parade manje muškarci i žene od pogromaša? I ne mislite li da je biti dobar čovek, a time i pripadnik koga god pola, braniti pravo na političku drugost?
Da je pravo da muškarac plače (ili ne plače, ali neću sada o tome) oslobađajuće i za muškarca i za ženu? Da je pravo da muškarac kuva takođe oslobađajuće na primer u braku ili vezi? Ili, još elementarnije, da žena koja vam se dopada i može i sme da plati piće i sebi i vama? Drugim rečima, em da ima priliku da stekne (da ima posao, zamislite), em da ne postoji permanentni društveni pritisak o sleđenju određenih obrazaca? Centralna teza Simon de Bovoar u „Drugom polu” je da je sloboda jednog roda sloboda za sve, sloboda za drugog. Ali, s obzirom na neke lajtmotive pisanja u ,,Politici” (v. gore) biće da ne bi trebalo nju slušati, em bejaše žena, em simpatizer marksista, a oni su, znate, srbožderi. „Drugi pol” je uostalom objavljen 1949, a to posleratno preispitivanje odnosa u društvu je tako passé. Stojadinović, Velimirović i tridesete su evidentno „in”.
Pojednostaviću maksimalno: ugrozili ste slobodu kao čoveka, pa sam morao reagovati. Gospodine Milivojeviću, mogao sam da citiram rad(ove), na primer jedan iz 2004. godine, o tome da veća zaposlenost žena vodi većem natalitetu, suprotno omiljenim šovinističkom opštem mestu. Ali nisam hteo: ne bih da osporavanjem teksta naučnim argumentima laskam vašoj scijencizujućoj spekulaciji. Voditi naučnu raspravu predstavljao bi vid legitimizacije vaše mržnje.
Magistar ekonomskih nauka