Nema više "kod Joce"
Дошло време за фајронт (Фото М.Игњатовић)
KRAGUJEVAC – Prvih nekoliko dana ljudi su se čudili, stajali pred vratima i skanjerali se da uđu, a onda su upali neki klinci i zaigrali u stilu Džona Travolte. To je bio početak, a sve ostalo je istorija – kaže Jovan Novković, koji je pre desetak dana zapečatio svoj Black and White, prvi kragujevački kafić, otvoren 23. februara 1980, mesec i po pre beogradskog "Zlatnog papagaja".
Joca, kako ga ovde svi znaju, kaže da je već radio kada je stigao na otvaranje "Zlatnog papagaja".
– Dok su se Beograđani privikavali na prigušena svetla, u Kragujevcu je "led" već bio probijen. Pila se "klasika", vinjak, votka, konjak "david", a slušali se "Stounsi", "Bitlsi" i "Šedouzi". Ubrzo je u Black and White poslužen i prvi "espreso" u gradu, a "granita", limunada sa zrncima leda, nije zaživela.
Bilo je to, kaže Joca, pravo otkrovenje, ali nekoliko meseci posle otvaranja, u Black and White su počele da dolaze i devojke.
– Devojke same u gradu, pa još i da sednu da popiju piće... pre 27 godina to nije bilo učtivo. Međutim, kod mene su počele da dolaze dve po dve drugarice. Muškarci su stajali za šankom, a cure su sedele. Za njih i parove bio sam kupio desetak belih fotelja. Inače, ceo kafić je bio u fazonu crno-belo.
Kafić je, definiše ga Joca, bio mesto gde si, za razliku od kafana, i pre podne mogao da slušaš glasnu muziku.
– Sećam se, bio je tu neki stari dobri "Grundigov" gramofon RPC 200. Među gostima su bili najpoznatiji Kragujevčani, a među njima i prvi srpski "sendvič-men" Pera duh. Trendove sam pratio sve do kraja osamdesetih, kada su se pojavili spotovi. Posle nisam, a i otišao sam u rat.
Tokom svog veka Black and White je prošao kroz nekoliko faza. U tom prostoru pojavio se prvi kragujevački hotdog i prva pica, posle je Joca otvorio restoran sa starogradskom muzikom, da bi, na kraju, sa otvaranjem modernijih, kafić postao stecište starije gospode. U Black and White sada dolaze unuci predratnih trgovaca, sajdžija i drugih zanatlija.
– Mnogi su se ovde upoznali, a ja sam ih prepoznavao kad pozovu da pitaju da li im je tu dete. "Ovde Reljin tata", kaže otac, a ja se tako setim o kome je reč. Umorio sam se, zato zatvaram kafić, mada i ovo što sam vam sad rekao ima veze sa mojom odlukom. Ipak, vratiću se, nadam se posle godinu-dve.
Joca, dakle, nije rekao zbogom, već do viđenja, a kako je bilo pre nego što je izgovorio "izvolite".
– Kad sam došao u zgradu opštine da prijavim radnju, nadležni službenik se zgranuo: "Kafić, kažeš..., a, pa to ne može. Nemam to u registru". Ja mu dokažem da može, a on me pita za ime. Ja kažem Black and White, a on: "Šta kažeš... ne može to, nemam ta slova u mašini, a i šta će ti, bre, to englesko ime". Međutim, ostao sam uporan...
Kafić je radio od 7 do 23, tu nije smelo da se omane, a i dozvolu za alkohol nije bilo lako dobiti. Nadležni su smatrali da kvarim omladinu, a čini mi se da ti i sad misle: "Bolje da mu nismo dozvolili". Za njih je kafić bilo nešto što dolazi sa "trulog Zapada". Ipak, uspeo sam, a posle je sve išlo lakše. Sad kafiće imaš na svakom koraku...