Nordijsko more

09. 02. 2012. 22:00

Светионик (фото Johnyberg@sxc.hu)

Moja priča nije posebna. Ni moj život ni po čemu nije drugačiji od života svih onih koji su verovali da mogu da promene svet. Pa onda shvatili da mogu da promene jedino sebe.

Uvek sam smatrala da sam lepo vaspitana. A onda me je kao šamar zveknula spoznaja da je moje vaspitanje potpuno neupotrebljivo u vremenu i zemlji u kojoj sam živela. Bila sam beznadežno izgubljena u moru laktaša, prevaranata i manipulatora sa kojima nisam mogla da se sporazumem. Ja jednostavno nisam govorila njihov jezik.

Završila sam medicinski fakultet u svom lepom gradu, Beogradu. Tada sam mislila da ceo svet čeka samo na mene i da će moja ambicioznost i želja za napredovanjem biti dovoljni da mi pomognu da pronađem svoje mesto pod suncem. Godinama, koje na sreću jos uvek mogu da se prebroje na prste jedne ruke, sam volontirala na jednoj od beogradskih klinika. I svake godine sam lagala sebe da je ova poslednja.

Ali onda su mi posle svih tih godina ipak ponudili posao. Postojala je samo jedna mala začkoljica. Ta ”začkoljica ” je imala četiri nule. Sad me je sramota da priznam da sam uopšte i razmišljala o tome, raspitivala se o uslovima uzimanja kredita. Kakva budala.

I valjda sam tada preko noći odrasla. Shvatila da svoje ideale mogu da spakujem u neku kutiju i čuvam kao antikvitet. Kukavički ili ne, digla sam ruke od svega sto sam do tada imala. Moja mala porodica od tri člana je spakovala sve svoje krpice u tri kofera i došla u zemlju u kojoj nikoga nismo poznavali.

Uplovila sam u potpuno novo more, veliko i tajnovito. Ne, nisam bila uplašena, bila sam prestravljena. Strepela sam od svakog ćoška, pitala se kakva će neman da iskoči i da me proguta. Ali to se nije desilo. Brzinski sam savladala nov način plivanja i izbacila iz svoje glave ideju da sam samo sitna riba koja je zalutala u pogrešne vode.

Posle šest meseci sam dobila posao.

I eto, još uvek plivam.