Našminkani identitet
TV dueli su čudo. Insceniraju svađu, zajapure gledaoce, a malo vajde od njih. Skoro smo gledali TV duel Dodik-Jovanović, a potom, vrhunac medijskog apsurda, duel o istom duelu Biserko–Antonić. Sve je već viđeno – jalova inflacija medijskih polemika. Nema alternative. Zašto javne debate ne rađaju novu viziju nego u njima urednici samo režiraju arenu verbalnih gladijatora? Zašto je na izgled sve rečeno, pa opet ništa?
Tome ima više razloga. Manje je važno to što se pozivaju uglavnom isti politički analitičari, pa se malo toga može promeniti čak i onda kada se sve može reći. Stvara se galama, ali medijski diskretno kontrolisana. I politička retorika je šablonska.
Ali važnije od TV kulture je pitanje zašto hegemoni jezik danas ne može da artikuliše alternativnu viziju stvarnosti? Zato što javni oponenti govore istovetnom politički korektnom retorikom. Dobro je to što se jezik saobražava promenama u društvu, ali ne valja kada guši alternativno izražavanje.
U kom smislu je tekući politički jezik nasilan? Npr. sve što je otvoreno sklono levici važi za ostatak anahrone prošlosti. Sve je to crveno blato i zemljoradnička zadruga. Imperativ ,,bogatite se” više nikoga ne uzbuđuje zato što su bezalternativni pojmovi, koji su nekada bili sinonim izrabljivanja, danas našminkani i postali sinonimi napretka: demokratski kapitalizam, vrli preduzetnici, lideri profitabilnosti, tržišna sloboda i sl. Izumrli su samouprava, internacionalizam, bratstvo, solidarnost i neposredni proizvođači.
Ali nije ni svaka nova retorika u trendu. Ako želite da budete medijski prohodni morate našminkati retoriku. Kako? Na početku morate podvući da ste za demokratiju, pluralizam i protiv svakog totalitarizma. Zatim, da biste ojačali vlastiti moralni kapital, nije loše dodati da ste isto govorili i u vunenim vremenima.
Ili, ako to baš niko ne pamti, onda dodati da ste uvek bar mislili demokratski i bili „unutrašnji disident”. Ako se ipak neko priseti da ste bili u SKJ onda i ovu nezgodnu prošlost valja našminkati: „Pripadao sam liberalnoj struji u partiji”. Tek kada se na identitet i na vlastitu prošlost nanese pomenuta šminka, retorika postaje prohodna. Samo je našminkani govornik kvalifikovan za debatu o tome ko je veća žrtva, veći demokrata i veći patriota. Najbolje šminkernice su partije. Slične kamuflažne retorike bilo je i u SKJ.
Na sastancima su govornici najpre morali da izdeklamuju obavezne komunističke fraze, zatim da se pozovu na druga Tita i tek na kraju da uvijeno kažu nešto kritično. Kažu da je to prolazilo, ali da je vazda sumnjičavi Tito i u najdubljoj starosti prozirao ovaj manevar.
Kako danas dekonstruisati hegemoni sterilni društveno korektni kameleonski diskurs? Lepo. Za početak odbaciti pomodni demokratski i patriotski šminkeraj. Zatim se lišiti ugodnog samoopisa prvoborca, disidenta i žrtve.
Priznati, prespavao sam i Gazimestan 1989. i 5. oktobar 2000. Ne napuštati sumnje koje su izvan trenda: u dobri kapitalizam i u demokratski nacionalizam. Dekonstruisati trikove neoliberalizma koji skrivaju eksploataciju i razne pokušaje neoliberala da privatizacijama leče zla koja izviru iz privatne svojine. Rečju, treba biti ničiji i ne preterano skrušen pred snagom božje reči. Zalagati se za kritički, a ne za slepi patriotizam, za konkretni antifašizam, a ne za apstraktni antitotalitarizam. Ne verovati mnogo nacionalno budnim terazijskim kosovskim rodoljupcima ni autonomaškim evrokorektnim braniteljima manjina. Za pitanje svih pitanja uzimati socijalno, a potom nacionalno i demokratsko. U siromaštvu nema demokratije.
I naravno, ne obazirati se na to što je opisani neumiveni i nenašminkani identitet nepodoban za EU, za SANU i za VANU. Ako i jeste malo utopijski, malo anarhoidan i nikada korektan, neka ga. Istinske alternative nema bez alternativnog identiteta i bez alternativnog jezika.
Profesor Filozofskog fakulteta BU