Ju-Es stil, politička priča
Možda je o odlasku američke kompanije Ju-Es stil iz smederevske železare već rečeno sve što je imalo da se kaže. Ekonomska kriza u Evropi i konkurencija iz Kine, Indije i Ukrajine učinili su proizvodnju čelika u Smederevu nerentabilnom. Amerikanci su otišli i Vlada Srbije je, da bi sačuvala radna mesta, nevoljno preuzela fabriku znajući da istanjeni srpski budžet dugoročno ne može podneti njene gubitke. I tu se, barem do izbora, ova priča završava.
Ono što je izostalo je politička strana ove priče. Jer smederevska železara je od samog početka bila politička a ne ekonomska priča. Nastala je u vreme kada su republike bivše Jugoslavije žurile da zaokruže svoje privrede ne pitajući ni za cenu ni za ekonomsku logiku. U Srbiji su ceh platile dve, u to vreme najveće banke koje su posrnule pod teretom dugova železare ostavljajući državi da stranim kreditorima otplati njene kredite.
Utoliko je uspeh Zorana Đinđića bio veći kada je u Smederevo doveo Amerikance i od najvećeg balasta srpske privrede napravio najvećeg srpskog izvoznika. Istina, i najvećeg uvoznika pošto je ovo jedna od retkih železara koja „u krugu od 500 kilometara” nema ni izvore gvozdene rude ni proizvodnju koksa. Đinđićev uspeh je učvrstio poverenje da i u Srbiji tržišne reforme mogu doneti rezultate. Amerikanci su to znali i na železari su samouvereno na srpskom i engleskom jeziku napisali: „Ponos Srbije”.
Privatizacija smederevske železare, međutim, bila je tek vidljivi deo Đinđićeve zamisli. Prema njoj, dolazak Ju-Es stila u Srbiju trebalo je da bude samo početak priliva krupnog kapitala koji bi promenio mesto Srbije u svetu. U to vreme Đinđić je na pitanje kako namerava da okonča spor Srbije sa SAD lakonski odgovarao: „Kada u Srbiju dovedemo desetak američkih korporacija one će to učiniti za nas”. I odista, Ju-Es stil je učinio mnogo.
Danas se malo ko seća da je upravo novac kompanije iz Pitsburga omogućio stvaranje „srpskog kokusa” u američkom Kongresu koji je, uz Novaka Đokovića, učinio da Amerikanci donekle promene ranije stavove o Srbiji kao „poslednjem bastionu komunizma u Evropi”. Premijerovu zamisao prekinula je njegova prerana smrt, druge velike američke korporacije nisu došle, ali Ju-Es stil je ostao u Srbiji. Odnosi Srbije sa SAD, međutim, nisu mnogo napredovali i, posle izvesnog vremena, u prvi plan su ponovo izbila pitanja iz devedesetih, pre svega Kosovo.
Srbiju su proteklih godina posetili Džozef Bajden i Hilari Klinton ali osim diplomatske poštapalice da su se „Vašington i Beograd složili da se ne slažu” nisu doneli preokret u odnosima dve zemlje. To je bio, možda i razlog pažnje javnosti koju je privukao nedavni „molitveni doručak” u Vašingtonu, događaj čija je svrha da zemljama koje imaju otvorene probleme sa SAD otvori „zadnja vrata” za kontakte sa američkim političarima. Ivica Dačić, koji u poslednje vreme često glasno govori o onome o čemu drugi srpski političari radije ćute, iskoristio je ovaj događaj da u susretu sa kongresmenima pokrene pitanje hladnih američko-srpskih odnosa. Prema izveštajima dopisnika, on je tom prilikom konstatovao da je „sadašnja politika SAD prema Kosovu i Srbiji proizvod činjenice da Obaminu administraciju vode ljudi iz nekadašnjeg Klintonovog okruženja”.
Pokušavajući da nađe zajednički imenitelj između Beograda i Vašingtona, dodao je da je „Amerika najveća sila na svetu a Srbija najveća država na Balkanu – i tu nema regionalnog mira i stabilnosti bez učešća Srbije”. To je tačno, ali je tačno i da je isti argument devedesetih godina nebrojeno puta ponovljen u razgovorima srpskih i američkih političara bez ikakvog efekta (naročito u Dejtonu i Rambujeu). Jer problem nisu bivše Klintonove diplomate, problem nije čak ni Andželina Džoli, problem je što se ni američka ni srpska politika nisu promenile. Barem ne dovoljno.
I zbog toga odlazak najvećeg američkog investitora iz Srbije nije dobar znak, pogotovu ne u vremenu u kome će od SAD zavisiti mnoge bitne stvari za Srbiju, počev od Kosova i kandidature za članstvo u EU. Istina, možda članstvo u poljuljanoj uniji i nije više cilj kome teži većina srpskih birača. Možda su neki izgubili i samopouzdanje da će se kosovsko pitanje rešiti u ovoj generaciji. Možda su u pravu i oni koji se slažu sa Zbignjevom Bžežinskim da SAD više nisu ono što su bile devedesetih.
U žaru predizborne kampanje neki će prkosno reći: „Možemo i sami ili uz malu pomoć prijatelja iz Rusije i Kine”. Verovatno, ali nije li to slogan devedesetih koji podseća na cenu koju je Srbija tada plaćala i koju će još dugo plaćati? Ozbiljnije i od odlaska Ju-Es stila, Srbiju pogađa odlazak delegacije MMF-a i zamrzavanje „stend-baj aranžmana iz predostrožnosti” koji Srbiju uoči izbora ostavlja bez kišobrana MMF-a. Novinari zato ovih dana političarima često postavljaju pitanje: „Koliko će dinara vredeti evro juna ove godine?” Možda bi bilo bolje da ih pitaju koliko će vredeti dolar kojim se plaćaju nafta i gas.
Pitanje za srpske partije koje je već zahvatila predizborna groznica zato glasi: znaju li kako će predizborna i postizborna Srbija odgovoriti na krizu i mogu li se odnosi sa SAD i EU gurnuti pod tepih u predizbornoj kampanji? Šta god mislili o uniji ona je za Srbiju najveće tržište i najveći investitor. SAD to nisu ali je njihov glas presudan za politiku ne samo MMF-a i Svetske banke nego i finansijskih tržišta prema Srbiji. Oni koji se sećaju jugoslovenske krize osamdesetih godina 20. veka imali bi na tu temu dosta da kažu današnjim političarima.