Nagrađivanje, znak stanja

20. 02. 2012. 22:00

Nagrađivanje u kulturi podrazumeva estetički sud u sferi vrednosti. Tu oblast obeležava visoki stepen relativnosti (Kant kaže da ne postoji nauka već samo kritika umetnosti), pa tu nisu mogući definitivni sudovi. Otuda i zahtev za visokom moralnošću. A u našem zatvorenom društvu „ekonomije destrukcije”, zapravo užasa egzistencije devedesetih (sa iskustvom na delu Hajdegerovog „bitka – ka – Smrti”) došlo je do raspada moralnih vrednosti bez kojih sve puca i ide bestraga.

Tadašnji „nacionalistički estetizam” (sa instrumentalizovanjem populizma) naročito se ukorenio u ovoj klimi kleptokratske privatizacije i ,,nestašnog” orgijanja partijskih strasti vođenih golom „voljom za moć” radi bestidnog bogaćenja, pa pesimizam i besperspektivnost „raje” vodi u iracionalnost, u nostalgiju za mitskom prošlošću, u anarhiju ortodoksnog nacifašizma.

Uslov za stvaranje novog sistema vrednosti, za formiranje kulturnog obrasca (pisao Slobodan Jovanović, indirektno, i poražavajuće kritički, Rade Konstantinović u „Filozofiji palanke”) jeste ustanovljenje prave umetničke kritike (koja osvešćuje pojam umetnosti). Jer kad (tadašnji) predsednik SANU D. Medaković javno obezvredi Marinin angažovani elegični i katarzični hepening – instalaciju „Balkanski barok” („Zlatni lav” kritike na 47. bijenalu u Veneciji) ciničnom diskvalifikacijom „banalna, likovno dosadna škripa kostiju”, prosuđujući „arheološkom” klasicističkom Vinkelmanovom estetikom 18. veka, onda se tu ne radi samo o teorijskoj blamaži već i o nečemu mnogo težem: katastrofalnom vaspitnom efektu! Stalna delikatnost estetičkog prosuđivanja (Direr: „Niko sem Boga ne može suditi o lepoti”) koju još više dovodi u iskušenje aktuelna situacija poetičkog pluralizma bez „glavnog toka” na svetskoj sceni, posledica je i okolnosti da na srpskoj sceni oduvek vojuju ideološko-estetski suprotstavljene kritike: desna, nacionalna, ksenofobična, autohtono-suverena, koja počiva na nostalgiji za slavom i zlatom minulih vremena; i leva, napredna otvorena prema uplivu zapadnog pragmatizma i skepticizmu britanske analitičke filozofije (u znaku Svetskog duha).

Iz koje će koterije biti ministar kulture, zavisiće i ovdašnja umetnička klima (npr. šta će nas predstavljati u Veneciji).

Ali vrednost dela (umetnika) javiće se u svojoj trijumfalnoj uzvišenosti tek kada postanemo svesni neophodnosti restauracije razbijenog dostojanstva umetničke kritike: Beograd još uvek nema profesionalnu visokomoralnu eruditsku kritiku već uglavnom familijarno-apologetsku, mrzilačku, nesolidarnu, onu tipa „satarom po panju”, voluntarističku, politički kontaminiranu i instrumentalizovanu, kao refleks stanja društva u celini.

U tom kontekstu moraju se posmatrati i tzv. nacionalna priznanja: ja razumem da se tamo nekom iz „pučine grdne” (Njegoš) srce cepa na froncle čuvši npr. onaj dramatični zapev: „Otišo si sarmu probo nisi”, ali sam iznenađen kad u takav mistični trans padaju P. Volk, ministar kulture Marković i Vlada Srbije (dokazi su očigledni). Gospodo, između pučke estradne zabave i umetnosti (najvišeg doprinosa nacionalnoj kulturi) stoji kategorična, teorijsko-estetički zasnovana demarkaciona linija poput Kineskog zida.

Ali usred razornog pesimizma imajmo na umu da je Čovek – stvaralac, došavši do Hegelove „svesti o slobodi”, onaj koji se, razotuđen, ničeanski slobodno „igra”, malroovski se rvajući sa sudbinom -pobednik nad smrću.

I zato bi mu država morala pružiti odgovarajuću logistiku, makar i putem uvek problematičnih nagrada. A za greške u nagrađivanju krivi su samo oni koji nedoraslim presuditeljima daju sudbeni mandat.

Umetnički kritičar (AICA), predsednik Društva umetn. kritičara Srbije