Jezik kao otadžbina

21. 02. 2012. 22:00

Preliminarni izveštaj Republičke popisne komisije nagovestio je demografski kolaps Srbije i jošgoru situaciju u rasejanju,naročito u Americi gde je prošlogodišnjim nacionalnim popisom registrovano oko 150.000 Srba!Na predsedničkim i parlamentarnim izborima u Srbiji glasalo je u Čikagu,premanekim procenama ,,najbrojnijem srpskom gradu izvan Srbije”,jedva stotinak birača.Jedan od razloga apstinencije svakako je traljava priprema izbora,ali i sveprožimajući „melting pot”efekat (integracija u novu zajednicu)kojem se nije oduprla ni Srpska pravoslavna crkva, prelaskom sa kanonskog crkvenoslovenskog i srpskog na engleski jezik. Crkva je oduvek bila poslednji bastion odbrane,a ne saučesnik u potiskivanju jezičkog pamćenja,nacionalnog vezivnog tkiva miliona širom sveta rasejanih Srba.Taj preteći fenomen na putu je da se „zapati” i u Evropi.Nedavna izjava sveštenika SPC, inačerodoljuba i čestitog čoveka,u frankfurtskim „Vestima”(„Ako treba da se vera pravoslavna čuva na nemačkom jeziku biće tako”)upućuje na oprez jer takvi se kompromisi obično završavaju pogubno i po veru i po jezik.Jošje mudri Stefan Nemanja shvatao značaj jezika i posledice njegovog gubljenja: ,,Posle izgubljene bitke i izgubljenih ratovaostaje narod.Posle izgubljenog jezika nema naroda”.Jezik je prvi uslov očuvanja etničke kohezije i postojanja naroda,a bez naroda nema ni crkava ni vere.

O praktičnom značaju jezika najbolje svedoče etnolingvistička istraživanja o stanju i perspektivama srpskih nacionalnih manjina:u sredinama u kojima su očuvani govorni jezik i pismo očuvan je i nacionalni identitet,tradicija,narodni običaji i vera,uprkos geografskim,socijalnim i kulturnim različitostima ambijenta u kojem vekovima žive.Najbolji primer je mala,ali kompaktna nacionalno svesna srpska zajednica u Rumuniji.Pod Turcima,u državama okruženja,u svekolikom srpskom rasejanju očuvan je nacionalni identitet u meri u kojoj su očuvani jezik i vera,ili kako reče B.Lomović: ,,On (jezik) je glava nacionalnog identiteta i biće dok različite nacije postoje”!Stav SPCu Americi o prepuštanju liturgijskog jezika zaboravu može se donekle razumeti,ne i opravdati,pošto se radi o kratkovidoj strategiji očuvanja pastve. Dugoročno gledano,odumiranjem jezika neprimetno,ali neminovno ubrzaće se otuđenje slabljenjem sećanja i svesti o poreklu. Gašenjem narodnih običaja,tradicije i crkva će,uprkos najboljim namerama,biti prva žrtva i najveći gubitnik bez naroda,ali i sopstvene budućnosti u srpskom rasejanju.

S druge strane,nema razumevanja niti opravdanja za ravnodušnost pasivne države čijom nebrigom hiljade mladih u biološki najproduktivnijim i profesionalno kreativnim godinama postaju Amerikanci,Nemci,Francuzi ili,kao u „Seobama” Crnjanskog,sticajem okolnosti u drugom istorijskom kontekstu,Rusi,samo u toku jedne generacije.

U Nemačkoj živi oko 150.000 Srba nemačkih državljana,a od 2000.godine svako rođeno dete po zakonskom automatizmu dobija nemačko državljanstvo,stim što jedužno da se između 18. i 23. godine odlučiza nemački ili srpskipasoš,u čemu obično nema dileme.Negativističko uopštavanje problema neće biti u funkciji njihovogrešavanja naročito u situaciji kadadržava nema ni približnu predstavu o demografskoj,ekonomskoj,naučnoj i političkoj (npr. nepoznat broj birača) veličini rasejanja,i nije u stanju da obezbedi dovoljan broj nastavnika dopunske nastave (tema je upravo aktuelna u Nemačkoj).

Ovome treba dodati da pri našimkonzulatima nema atašea za kulturu i podrške u realizaciji klupskih projekata i programa,nema takoreći nikakve naučne razmene i saradnje,nema razrađene strategije jezičke politike za koju se nezna ni koje je ministarstvo nadležno niti postoji saradnja sa ministarstvima kulture, prosvete,omladine i sporta (u Zakonu o sportu samo se u jednom od 194 članova,jednom rečju,pominje dijaspora).Zato sene treba čuditi kad srpski mladići i devojke budu slavili sportske uspehe pevajući tuđe himne pod tuđim zastavama.

Jošmanje čudo biće kad presahnu godišnje doznake i nekoliko milijardi evra kolabira na nekolikostotina miliona odlaskom prve generacije u penziju,a otuđeni u jeziku i poreklu potomci definitivno prihvate nove otadžbine.

Hoćemo li se po običaju tada hvatati za glavu u situaciji ogromnih budžetskih deficita,prispelih obaveza prema poveriocima i najnižeg kreditnog boniteta bez mogućnosti zaduženja i novčanog priliva tražiti krivce tamo gde ih nema i lečiti neizlečive posledice?

Ili je možda bolje,kao svi misleći ljudi i organizovane države,delovati preventivno pre svega na očuvanju jezika, integrativnog elementa individualnog i kolektivnog nacionalnog identiteta od kojeg sve počinje i sa kojim se sve završava,u situaciji univerzalne povezanosti društvenih fenomena,i spasiti štose spasiti može,ako nam sudbina i Mitar Tarabićnisu većodabrali najprikladniju šljivu.

*DelegatSkupštine dijaspore, Minhen