Sva lica nezaposlenosti

22. 01. 2007. 14:56

Радници у Земун-пољу (Фото Бета)

Zahvaljujući upravo okončanoj izbornoj kampanji, posle dugogodišnjeg zanemarivanja, problem nezaposlenosti je najzad dospeo u centar javne pažnje. To je veoma dobro, iako se u licitiranju obećanjima ponekad gubila racionalna nit. Ovde ću pokušati da objasnim osnovne dimenzije i uzroke nezaposlenosti u Srbiji, ali takođe da ukažem na to da za naše tržište rada i privredu u celini nije samo važno da se smanji nezaposlenost, nego i da se poboljša kvalitet zaposlenosti.

Prema ekonomskoj, međunarodno uporedivoj definiciji nezaposlenosti, u Srbiji je oktobra 2000. godine bilo 475.000 nezaposlenih, a pet godina kasnije 720.000. U istom periodu, broj zaposlenih je smanjen sa oko tri miliona na 2,7 miliona. Stopa nezaposlenosti se povećala za oko devet procentnih poena, na 21,8 odsto u oktobru 2005.

Pa ipak, po skoro svim drugim ekonomskim pokazateljima Srbija je u istom periodu pokazala uverljiv, često impresivan napredak. Kako je moguće da samo u domenu tržišta rada bilans reformi bude ovako nepovoljan? Najkraći odgovor bi glasio da su, prvo, činjene ozbiljne greške, i drugo, da i najbolje osmišljen proces tranzicije podrazumeva privremeni rast nezaposlenosti.

Pod jakim uticajem međunarodnih finansijskih institucija, insistiralo se isključivo na fleksibilnosti tržišta rada. Istovremeno, međutim, kreiran je regresivan sistem poreza i doprinosa koji je destimulisao nove privatne poslodavce ili poslodavce u radno-intenzivnim granama kao što su tekstilna ili prehrambena industrija. Oni su na niske plate svojih radnika morali da plaćaju srazmerno više poreza i doprinosa nego poslodavci u finansijskom sektoru ili naftnoj industriji. Slično, najsiromašniji regioni u kojima je i nezaposlenost veća plaćali su srazmerno više poreza i doprinosa na plate od najbogatijih.

Ali, iskustvo drugih postkomunističkih zemalja pokazuje da je i pri najboljoj strategiji reformi rast nezaposlenosti tokom tranzicije praktično neizbežan – zbog potrebe da se neefikasna državna i društvena preduzeća oslobode viškova zaposlenih. U zemljama koje su poput naše odabrale privatizaciju prodajom, rast nezaposlenosti je bio brži, ali se i proces restrukturiranja tržišta rada ranije okončao.

Vratimo se sada još jednom u oktobar 2000. Možemo li zaista da tvrdimo da je stanje na tržištu rada tada bilo bolje nego danas? Kolike su tada bile plate, a kolike su sada? Kakav je tada bio kvalitet poslova u odnosu na sadašnji?

Mislim da je razlikovanje dobrih i loših poslova ključno za razumevanje prošlih, ali i za predviđanje budućih tokova na tržištu rada Srbije. Tranziciju zapravo možemo da posmatramo i kao proces neprekidne destrukcije loših i stvaranja dobrih poslova. Predlažem da pripadnike radne snage za trenutak razvrstamo ne u dve, već u tri kategorije: nezaposlene, one koji imaju loš posao i one koji imaju dobar posao.

Šta je dobar, a šta loš posao? Dobar posao je legalan, stabilan i produktivan (tj. onaj za kojim postoji ekonomska potreba) posao. Lošem poslu nedostaje barem jedna od ovih odrednica. Posao švercera i građevinskog radnika na crno su loši poslovi, jer su nelegalni i uglavnom nesigurni. Ali i posao u neprivatizovanoj "Zastavi", ili u bankrotiranoj tekstilnoj firmi je loš, jer za njim ne postoji ekonomska potreba, makar bio legalan i formalno stabilan.

Dobri poslovi su još uvek najbrojniji u javnim preduzećima i tzv. budžetskom sektoru (obrazovanje, zdravstvo, lokalna uprava i ostale javne službe). Ali oni rastu u privatnom sektoru, posebno u uspešno privatizovanim preduzećima i u ozbiljnim novostvorenim firmama. Problem je ipak u tome što je dobrih poslova u privatnom sektoru i dalje relativno malo, a oni jedini imaju dugoročni potencijal za značajan rast.

Nisu svi poslovi u okviru privatnog sektora dobri. Mnogi radnici su dobrovoljno ili prinudno napustili propale društvene firme i oprobali se kao samozaposleni u sopstvenim radnjama i radionicama. Većina njih tek životari i balansira na ivici siromaštva i legalnosti. Sektor samozaposlenih (vlasnika radnji i njihovih radnika), već zapošljava oko 500.000 ljudi, što čini skoro 20 odsto ukupne zaposlenosti. U SAD, kolevci preduzetništva, ovo učešće je svega deset procenata. Drugi veliki rezervoar loših privatnih poslova je poljoprivreda, u kojoj trenutno radi 600.000, a verovatno bi po ekonomskim kriterijumima bilo dovoljno 300.000-400.000 ljudi. Treći rezervoar je neformalna zaposlenost, koja se znatno smanjuje u poslednje vreme, ali i dalje obuhvata najmanje par stotina hiljada ljudi.

Sada smo možda bliže rekonstrukciji karaktera prošlih i predviđanju budućih tokova na tržištu rada Srbije. Devedesete godine prošlog veka su bile obeležene masovnom transformacijom dobrih u loše poslove. Ova decenija, decenija tranzicije, biće obeležena pre svega destrukcijom loših i stvaranjem dobrih poslova. Cena za to je veća nezaposlenost. Sa dovršetkom privatizacije i nezaposlenost bi trebalo da počne da se smanjuje, ali njen pad biće usporavan nastavkom razaranja loših poslova među samozaposlenima, u poljoprivredi i u sivoj ekonomiji. Nezaposlenost će početi ubrzano da opada tek pošto se prilično iscrpu rezerve loših poslova.

Aktivni programi tržišta rada mogu mnogo da doprinesu stvaranju zdravijeg tržišta rada i pružanju pomoći najugroženijim kategorijama nezaposlenih. Ipak, oni imaju i svoja jasna ograničenja. Treba uvek imati u vidu da subvencije i podsticaji za zapošljavanje, kolikogod bili dobrodošli i opravdani, stvaraju radna mesta koja ne bi nastala delovanjem tržišta. Takva radna mesta izložena su većem riziku da se pretvore u loše poslove, ili da po isteku subvencije sasvim iščeznu. Druga opasnost od neracionalnog trošenja budžetskih sredstava je da subvencija ode za otvaranje radnog mesta koje bi i inače bilo otvoreno, ili za zapošljavanje osobe koja bi se i inače zaposlila. Što su masovniji i skuplji ovakvi programi, to je nažalost manja njihova efikasnost.

Ovo razmatranje nas vraća trivijalnoj, ali velikoj istini da je za efikasno i održivo rešavanje problema nezaposlenosti neophodan kontinuiran i snažan privredni rast. Za rast je potrebna povoljna klima za poslovanje i investiranje. Ta klima, pak, uslovljena je mnogim faktorima, od političke stabilnosti, preko funkcionisanja pravnog sistema i tržišnih institucija, do odgovorne makroekonomske politike. U zemlji sa visokom nezaposlenošću, kao što je Srbija, važan, zapravo centralni, deo te politike mora da bude politika zapošljavanja, mnogo više nego što je to bila do sada. Svaka ekonomska i socijalna mera, ili zakonodavna inovacija, trebalo bi da se, po metodologiji regulativne analize uticaja kakva se primenjuje u dobro uređenim zemljama, sagledava i vrednuje i sa stanovišta njenih efekata na smanjenje nezaposlenosti i ukupnog uticaja na tržište rada.

Borba protiv nezaposlenosti zasigurno se neće okončati za mandata sledeće vlade, niti one posle nje. Nezaposlenost ima mnogo lica, od kojih su neka lako uočljiva u redovima ispred filijala Službe za zapošljavanje, a druga zapretena u onemelim fabričkim halama, izložena vetru i kiši na buvljim pijacama, ili raštrkana po siromašnim selima. Da bi se sva njena lica pobedila, treba se naoružati upornošću i odlučnošću, ali i strpljenjem i znanjem.

Vanredni profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu