Kovačke vatre željne majstora

03. 03. 2012. 22:00

Почетна фаза раскошног гелендера од неколико стотина захтевних детаља Фото Б. Нововић

Valjevo – U vreme komunizma, posebno poratnog, onaj ko bi naručio da mu se od kovanog gvožđa uradi malo raskošnija kapija ili ograda oko kuće dobio bi etiketu buržuja. Vremena su se promenila i kovački zanat polako nestaje. Retki su danas zaljubljenici u izazove vrelog gvožđa. Među njima nešto više od jedne decenije je i Zoran Puzović iz Valjeva.

Nije on u ovaj posao, kako nam reče, ušao slučajno već je „inficiranje“ počelo još u „Krušikovoj“ kovačnici gde je jedno vreme radio kao mašinski tehničar. Gledajući tamošnje majstore kako druguju i ratuju sa gvožđem, poželeo je da se oproba u kovačkom zanatu.

– Sledio sam sopstvenu potrebu i viziju da se u ovom poslu iskažem kao autor sa originalnim stilom. Već na mom prvom javnom predstavljanju na sajmu u Novom Sadu 2005. godine dobio sam nekoliko najviših priznanja što mi je bila jasna poruka da sam na dobrom putu. Ohrabrenje je bilo tim veće što je svaki nagrađeni predmet bio obojen ličnom kreacijom i van klišea. Međutim, ja i dalje učim, ali u isto vreme pokušavam da objasnim da kovano gvožđe nije samo kapija i ograda, ili kako to neki još uvek misle potkivanje konja i zaprežnih kola, već da može biti upotrebna skulptura, najrazličitiji sadržaji rađeni u kombinaciji sa staklom i drvetom, izrada gelendera, terasa, ali i porodičnih grbova, nameštaja i slično. Za nešto više od jedne decenije uradio sam preko hiljadu predmeta i posebno sam ponosan jer nisam nijedan ponovio. Opredelio sam se za ručnu obradu gde su mi osnovne alatke kovačka vatra, čekić i nakovanj i naravno lično nadahnuće i kreacija – priča Puzović, uz napomenu da predmeti od kovanog gvožđa ponovo dobijaju na značaju.

U radionici je i školska tabla. Nema tu, međutim, mladih. Naš domaćin kaže da je on sa 50 godina najmlađi radnik uz još dva vremešna pomoćnika.

– Mladi se teško odlučuju za učenje ovog zanata, jer on podrazumeva dosta napora, odgovornosti i kreativnosti. Ali, ako se to ispoštuje ne izostaje ni veliko zadovoljstvo. Kod mene je u radionicu do sada dolazilo desetak mladih ljudi koji su imali dobre uslove i moju punu spremnost da ih uvedem u osnovne tajne ovog starog zanata, ali posle kraćeg zadržavanja gubili su strpljenje i odlazili. Zbog toga i ne čudi što danas u Srbiji ima svega pet-šest majstora koji se obradom kovanog gvožđa bave na ozbiljan način. U ovoj zanat ne mogu da uvrstim one koji kupuju gotove elemente, najčešće iz uvoza i sumnjivog kvaliteta, i potom ih samo spajaju zavarivanjem kako traže mušterije – veli Puzović.

U Italiji i Ukrajini organizuju se svetski sajmovi proizvoda od kovanog gvožđa na kojima se predstavi više od 500 majstorskih radionica. Naš sagovornik kao vrhunske majstore za ovoj zanat navodi Čehe i Mađare a sam nastoji da što više nauči i od onog što rade Ukrajinci i Rusi koje smatra pravim virtuozima.

Radionicu Zorana Puzovića napustili smo uz njegov neskriveni strah da će se kovačke vatre u Srbiji brzo ugasiti ako se ovom starom zanatu ne posveti veća pažnja i podrška.

Budo Novović