Nepodnošljiva lakoća obećanja
Ono što je trebalo da bude samo informacija postalo je vest. Predsednik beogradskog odbora Demokratske stranke Dragan Đilas podneo je ostavku, održavši tako obećanje da će se povući s funkcije ukoliko na parlamentarnim izborima u Beogradu njegova partija osvoji manje glasova od Srpske radikalne stranke. Međutim, nije isključio mogućnost da se, ukoliko ga kandiduju opštinski odbori, ponovo nađe na toj istoj funkciji.
Koliko je neuobičajeno održati datu reč govori činjenica da su i u samoj stranci bili iznenađeni Đilasovim potezom – toliko da su mu ponudili da podnese ostavku koju stranački organi ne bi prihvatili. Ovakav epilog je, čini se, ono na šta naši političari najčešće računaju kad se odluče na takav korak.
Mnogi nisu podnosili ostavke i kada je bilo očigledno da postoji, ako ne drugi, a ono bar moralni razlog za taj čin. Nekadašnji ministar poljoprivrede Dragan Veselinov dugo je odolevao pritisku javnosti da ode s te funkcije nakon nesreće u kojoj je njegov vozač usmrtio devojku na trotoaru. Povukao se tek kad su se duhovi toliko uznemirili da je postalo potpuno neumesno da dalje sedi u ministarskoj fotelji.
I potpredsednik Đinđićeve vlade Momčilo Perišić, koji je bio optužen za špijunažu, otišao je s funkcijeteška srca i tek pod pretnjom da će – ukoliko sam ne podnese ostavku – biti smenjen. Nekadašnji ministar odbrane Prvoslav Davinić ostavku je podneo suočen sa optužbom da je lično kriv za kupovinu nepotrebne vojne opreme.
Ostavkom je svojevremeno mahao i predsednik Skupštine Srbije Predrag Marković. Revoltiran što je izglasana povreda poslovnika izašao je za govornicu na jednoj noćnoj sednici parlamenta i ponudio svoju ostavku, ali su poslanici to odbili. Lider radikala Vojislav Šešelj takođe je nudio ostavku najvišem organu stranke nakon lošeg rezultata na jednim izborima, ali je ona odbijena.
Predsednika G17 plus i potpredsednika Vlade Srbije, Miroljuba Labusa, međutim, niko nije mogao da odgovori od namere da se povuče s položaja nakon što su prekinuti pregovori o priključenju SCG Evropskoj uniji zbog neizručenja Ratka Mladića. Ubrzo je podneo ostavku i na predsedničku funkciju u stranci, jer je sa ovakvim stavom ostao u manjini u partiji.
Obećanje da će otići s ministarskih mesta ukoliko se ne nastave pregovori sa EU održali su i funkcioneri G17 plus. Mnogi su, međutim, bili skloni tvrdnji da su članovi ekspertske stranke napravili dobru računicu, jer su vrlo brzo nakon njihovog odlaska bili raspisani vanredni izbori, a same ostavke iz formalnih razloga dugo nisu konstatovane u Skupštini.
Naviknuta na bujicu obećanja i zaklinjanja, mnogo puta izneverena, javnost u Srbiji odavno je oguglala na izjave političara. Zato malo ko uzima zdravo za gotovo ono što se izgovara na političkoj sceni. Kad se, ipak, neko priseti i podseti ih na ono što su rekli, naši političari gotovi su da se naljute tvrdeći da su za sve krivi mediji koji su ih pogrešno protumačili, a sve po onoj – ko nije sa nama protiv nas je.