Priča o kosmetskim oblacima smrti
Др Вујадин Оташевић
Priča o kosmetskim oblacima smrti„U vreme agresije NATO na SR Jugoslaviju boravio sam na Kosovu i Metohiji, kao patolog u ekipi internacionalnih medicinskih stručnjaka. Odlučio sam da, trinaest godina posle tog traumatičnog iskustva, objavim istinu o stradanju naše zemlje, našeg naroda i naše kulturno-istorijske baštine.
Ovim rečima, o svojoj knjizi „Kosovskometohijski oblaci smrti”, govori prof. dr Vujadin Otašević, danas penzioner, a tokom svog bogatog radnog veka poznati profesor Medicinskog fakulteta, patolog i niz godina direktor Instituta za sudsku medicinu u Nišu.
„Nastojao sam da ljude, koji su doživeli dramu na prostorima Kosova i Metohije, predstavim iz iskrenog i plemenitog ugla. Vrtlog kosmetske nesreće, koja i dalje traje, primorao me da otkrijem mnogo toga što će biti najveća opomena za buduća vremena i dokaz novim generacijama kolika je cena odbrane zavičaja i slobode”, rekao nam je prof. Otašević.
Knjiga „Kosovsko-metohijski oblaci smrti”, uz brojne autentične fotografije i zvanične dokumente, svedoči o posledicama užasnih zločina, ne samo na Kosovu i Metohiji, već i na drugim područjima Srbije i Crne Gore. Pišući o stravičnom događaju na putu Đakovica–Prizren, od 14. aprila 1999. godine, dr Otašević kaže: „Tri puta su avioni nadletali i bombardovali kolonu od oko hiljadu albanskih izbeglica koje su se vraćale svojim kućama. U koloni su bili isključivo starci, žene i deca. Poginula je šezdeset jedna osoba, trideset šestoro njih je ranjeno, a prizor sa raskomadanim i svuda okolo razbacanim telima za sve nas bio je jeziva scena”.
Otašević piše i o događaju od prvog maja 1999. godine, u kosovskom selu Lužane: „NATO raketama gađa autobus ’Nišekspresa’ koji od Niša saobraća do Prištine, u trenutku kad vozilo prelazi preko mosta na reci Lab. U autobusu, koji je direktno pogođen, bili su civili srpske i albanske nacionalnosti, žene, deca i starci. Ubijeno je trideset devetoro, a ranjeno trinaest putnika. To je neizbrisiva fleka na obrazu agresora, jer je autobus postao zgarište raskomadanih i ugljenisanih tela.”
Još u vreme agresije profesor Otašević je sa kolegama iz celog sveta upozoravao – a u knjizi dokumentovao medicinskim nalazima i fotografijama – na nesagledive posledice trovanja i radijacije. On navodi da su izvedeni mnogi napadi iz vazduha na rafinerije nafte, rezervoare i skladišta, na farmaceutska i postrojenja elektroprivrede. Korišćene su i termovizijske bombe koje razvijaju visoku temperaturu, zbog kojih i posle više godina dolazi do obolevanja i uništavanja živog sveta.
„U poslednjoj deceniji prošlog veka stradali su svi narodi tadašnje Jugoslavije, ali samo patnja i stradanje Srba i danas traje. To se i dalje od svetskih moćnika prećutkuje, relativizuje i umanjuje. Iskonski je moralno i ljudski pošteno saosećati sa onima koji pate i stalno ukazivati svetu na njihovo stradanje, ako ni zbog čega drugog, onda zato da ne bi ostali sami ali i da drugi ne bi doživeli isto”, rekao je dr Vujadin Otašević za „Politiku”, zahvaljujući se na pomoći saradnicima iz Komisije za nestala lica Vlade Srbije.