Šamar Partizanu
Subotnji incident na stadionu u Humskoj, kada je jedan nazovi navijač Partizana odgurnuo ili ošamario (svejedno) najboljeg i najperspektivnijeg fudbalera tog kluba Lazara Markovića nije slučajan i predstavlja samo posledicu stanja u kojem se naš još uvek najpopularniji sport nalazi.
Mlako i nevešto sročeno saopštenje Fudbalskog kluba Partizan samo je potvrda onoga što odavno znamo – da je naš fudbal pukao po svim šavovima. Zar je bitno da li je navijač preskočio ogradu s južne ili istočne tribine, iako su svi videli s koje strane je više njih došlo na atletsku stazu? Zar je važno da li je odgurnuo ili ošamario igrača? Zar je bitno da li je u pitanju Lazar Marković ili bilo koji drugi fudbaler?
Po isprobanom receptu u ovakvim prilikama, najlakše je oglasiti se saopštenjem u kojem se suštinski ne kaže ništa. Ovog puta, da stvar bude gora, nalaze se reči opravdanja za ono što se opravdati ne može. Osuda? Pa, sasvim je normalno, ili je možda i to u srpskom fudbalu novina, da se ovakvi nezapamćeni skandali javno osude. A jasno je da zbog mira u kući, u kojoj se poslednjih meseci mnogo toga dešavalo, rukovodstvo kluba opet pokušava na sve načine da spusti loptu na zemlju. I tako je posle jednog šamara stigao drugi. Samo što ovog puta bride obrazi javnosti.
Disciplinski organi Fudbalskog saveza Srbije pokrenuli su postupak. Zakon tako nalaže i tu nema ničeg spornog, ali s obzirom na dosadašnju praksu, teško je verovati da će se doneti odluka u skladu i sa propisima i sa zdravim razumom.
Nije tajna da u našem fudbalu navijači šuruju s upravama klubova. Uključeni su u sistem odlučivanja i dato im je pravo da se za sve pitaju. Zato su klubovima i vezane ruke u ovakvim situacijama.
S druge strane brojni su primeri kako to rade strani klubovi koji drže do sebe. Slučaj holandskog Ajaksa, verovatno, o tome svedoči ponajbolje. Iako je jedan njegov navijač zbog napada na fudbalera za vreme utakmice kažnjen trogodišnjom zabranom ulaska na stadione, klub iz Amsterdama je smatrao da to nije dovoljno. Mimo očekivanja, odrezao je svoju kaznu kojom je ovom navijaču zatvorio kapije svog stadiona na 30 godina. Povrh toga, doživotno je izbrisan sa spiska vlasnika sezonskih karata i iz klupskog članstva. Nije Ajaks tražio pomoć ni policije, ni zakona, a ni fudbalskog saveza da bi zaveo red u svojoj kući.
Potez uprave četvorostrukog prvaka Evrope bez dileme je za svaku pohvalu i poštovanje, ali iz srpske perspektive deluje nestvarno. Niti je Partizan kao Ajaks, niti je vodećim ljudima crno-belih na kraj pameti da postupe na isti ili sličan način. Umesto istinske borbe protiv svih oblika nasilja, oni se svojski trude da „ispeglaju” situaciju. Uveli su pri tom neko svoje nepisano pravilo, da svako ko im ukaže na bilo koji propust u njihovom radu ili makar ima drugačije mišljenje „radi protiv interesa Partizana”, a ne shvataju da čine medveđu uslugu i sebi i klubu.