Dan kada su ubijeni gradovi

16. 03. 2012. 22:00

Kada je velika grupa Albanaca krenula da pali i uništava jednu srpsku kuću 17. marta 2004. godine u Lipljanu, pridružio im se njen domaćin – Srbin. Ušao je sa obesnom gomilom i počeo da lomi dobro poznate stvari, sve što je decenijama sticao: na stotine važnih sitnica, sav unutrašnji svet skromne gradske porodice nestajao je pred njegovim očima. „Kao što je i prirodno”, ostajao je među poslednjim rušiteljima koji su, dovršavajući „posao”, nosili boce benzina i pribor za paljenje. Na kraju divljanja i pljačkanja oni potpale zavese, odeću, razbacane papire i uspomene, i odmah krenu u bežaniju, a gazda Toma Milosavljević sačeka, u onom dimu i vatri još koji trenutak, pa golim rukama gasi svoj dom i svoje jedino imanje.

–Jedan je lopatom udarao fotografiju mog najmlađeg sina. Bila je na zidu, srce je u meni uzdrhtalo – seća se Toma i, uprkos tome što ga mnogi vide kao najhrabrijeg čoveka iz vremena pogroma, odbija svaku primisao o hrabrosti. Čini se da ne razume vreme u kojem je hrabrost braniti svoju kuću, jer deo onoga što se dešavalo nije ni čuo: „Tek sutradan sam video tragove metaka po zidovima kuće.”

Sa opekotinama na rukama i pletenom kapuljačom na glavi, ovaj vremešni čovek je istrčao napolje, spreman da se pridruži novoj rulji. Međutim, od drugog talasa se nije mogao odbraniti, prepoznali su ga, pevali i igrali kolo oko kuće koja je ovog puta bila u plamenu. Supruga Vera nije se odazivala na pozive nekog međunarodnog policajca koji je, zajedno sa prevodiocem, došao – kako se to tada govorilo – da ih evakuiše. Izašla je na Tomin poziv iz neke pomoćne dvorišne zgrade i onesvestila se. Kuća je izgorela, noć je prošla, nedaleko odatle ubijen je Nenad Vesić, pogrom je nastavljen i 18. marta. Milosavljevići su se, nakon svega, vratili i to je sada jedina srpska kuća u toj ulici.

–Samo duša u meni sedi i čeka. Mnogo je od života prošlo, a malo ostalo. Kuću za ovo malo ne prodajem, i nećemo se rastajati. Jedan od palitelja i organizatora mi je nekoliko puta nudio da mu je prodam – kaže Toma.

Martovski pogrom je ciklus nasilja koji je ubio gradove i sve gradsko, varoško, polugradsko, orijentalno i kasablijsko u životu Srba na Kosovu i Metohiji. On je trajno, gotovo nenadoknadivo, uništio mikroposebnosti urbanih sredina i zapečatio sudbinu srpskog povratka u njih. Svest o nasilju kao rešenju, demonstracije i protesti održavali su se u komunističkoj Jugoslaviji u različitim formama, a mržnja prema institucijama postala je način života i deo mentaliteta, s jasnom svešću da ih treba koristiti tamo gde su jače i uništavati one koje proglasite za njihove sledbenike u situacijama i na mestima gde su slabi i ranjivi. Od srpske države se, svih godina sukoba, rado uzima pasoš, penzija ili pomoć, od srpskih kriminalaca vlasti u Prištini sve vreme imaju koristi, dok istovremeno prema onima koji su slabi i nezaštićeni niko nema milosti u pogledu kršenja osnovnih životnih prava i sloboda.

–Ništa nam se dobro od tog dana nije dogodilo. Ljudi odlaze a našeg Lipljana ima sve manje – smatra Borivoje Vignjević, čovek koji je, prema svedočenju svojih sugrađana „17. marta spasio svoju dušu”, organizovavši izvlačenje ugroženih. Za gradski i „nekadašnji život” vezuje ga Odbojkaški klub Partizan, koji vodi i čiji opstanak pokušava da obezbedi. Iako dolazi iz sredine koja ima 700 Srba, klub koji sve utakmice igra kao domaćin u Kosovskoj Mitrovici, jedan je od najuspešnijih sportskih kolektiva u Pokrajini,a već godinama se bori za ulazak u Prvu srpsku ligu.

Osuđenost na ciklično trpljenje pogroma posle kojih više ništa nije isto i „nema povratka na staro stanje”, podstiče osećaj nesigurnosti i primorava pojedinca bez zaštite na odlazak ili na čekanje slobode. Najveći deo novca za obnovu posle haosa završio je u rukama Albanaca koji su izvodili radove, da bi zatim iste te obnovljene kuće Srbi prodavali, najčešće za malo novca jer, kako reče jedan od vlasnika: „Drugu paljevinu ne bih preživeo!”.

Iznad svega toga izdigao se Toma Milosavljević i, bez obzira na sve, živi slobodnije od većine koja ga sada okružuje i od onih koji su morali da pobegnu; slobodniji je jer nikog ne osuđuje niti za njih ima „lošu reč”. Slobodan je što se narugao rulji koja mu je palila kuću; slobodan je jer može i mora da razmišlja o slobodi, u svom domu.

------------------------------------

Haos pa nezavisnost

Neposredan povod za početak opšteg haosa bila je lažna vest Radio-televizije Kosova o tome da su Srbi naterali u reku Ibar dvojicu albanskih dečaka koji su se udavili kod sela Čabra na severu Kosova i Metohije. Prvi sukobi dogodili su se u Kosovskoj Mitrovici i Čaglavici, a onda je nasilje u kome je učestvovalo više desetina hiljada ljudi zahvatilo celu Pokrajinu.

U haosu koji se danas naziva martovski pogrom, pre osam godina 17. i 18. marta 2004, poginulo je 19 osoba, zapaljeno je i oštećeno oko 800 srpskih, romskih i aškalijskih kuća, srušeno je i uništeno 39 srpskih crkava i manastira, proterano 4.000 Srba, Roma i Aškalija, a 900 ljudi pretučeno i teško povređeno. U prigradskim i seoskim naseljima pljačkana je stoka, po dvorištima su ubijani psi, živina, a u Obiliću je, na metalnoj skeli, pored spaljene srpske kuće obešena svinja.

Međunarodna zajednica je potvrdila da je nasilje „bilo dobro vođeno i orkestrirano”. Haos nije imao nikakvog uticaja na donošenje odluke većine zapadnih sila da se podrži samoproglašenje kosovske nezavisnosti, prema nekim izvorima nasilje je ubrzalo donošenje odluke. Organizatori pogroma nisu pronađeni, a porodice žrtava i oštećeni i u slučajevima koji su, po raznim osnovama, dospeli pred sud –nezadovoljni su odlukama i kaznama koje su izricane.Danas u obnovljenoj crkvi Svetog Nikole u Prištini, gde sa porodicama žive dva mlada sveštenika, parastos postradalima služi episkop raško-prizrenski Teodosije.