I pored novog dizajna, srpska

Kolumnista Denis Kuljiš upustio se u najnovijem broju "Globusa" u seciranje lika i dela Mirka Ilića, dizajnera svetskog glasa, koji je, osim što je bio konsultant za novi grafički izgled "Politike", pre tridesetak godina zakoračio u novine – zajedno s Kuljišem. Pod naslovom "Dizajner za prodaju magle", Kuljiš se poslužio "Politikom" kako bi prepričao "ekskluzivne" tračeve neimenovanih izvora o Iliću.

Na stranu što je štivo puno materijalnih grešaka, neobično je da iskusan novinar poput Kuljiša nije pogodio ni identitet direktora, niti glavne urednice "Politike" koja je od Ljiljane prekrštena u Biljanu, a u istom duhu su i opservacije o listu, koji je, prema "Globusu", bio "nekad ugledna novina". Opisujući naviku da u beogradskom "Hajatu" posegne "za tim ortodoksnim srpskim glasilom, pa znaš da si u Beogradu, a ne u nekoj metropoli mondijalizma", isto je učinio ovih dana, ponukan vešću da iz Njujorka stiže "najslavniji srpski dizajner – rođen u Bijeljini" – Mirko Ilić.

Kuljiš prepričava bajate priče iz beogradske čaršije, pre svega o unutrašnjem ustrojstvu "balkanske kupusare" ("Politika") koja bi uprkos novom dizajnu da ostane "srpska, ćirilična, i gradska i narodska, patriotski list". Cinično komentariše rezultate useljenja "njujorškog poltergejsta" u "Politiku", u kojoj je "sve bilo kako treba i kako je bilo u doba tipografske revolucije 30-ih godina". Kuljiš otkriva i da se "nešto mračno i retrogradno i danas skriva iza kulisa beogradske scene, te da konzervativna ,Politika’ s tim sigurno ima veze, nema nikakve sumnje", pa štampa članke u kojima su "Albanci s Kosova isključivo teroristi i trgovci drogom, kao da do juče i srpska Državna bezbednost nije kod Ljube ,Šiptara’, direktora Komercijalne banke, suvlasnice ,Politike’, držala 800 kila heroina!".

I dalje: "malo nacionalistički ,navudrena’, ,Politika’ je istovremeno jedan ozbiljan, državni, Tuđman bi rekao – državotvorni list". Slede refleksije na protekle izbore, na kojima se "Srbija rascepila između fašističkog antievropskog radikalizma i pozitivnog umerenjaštva Tadićeve stranke", u kojima je "Globusov" izveštač prepoznao "jedine zaista popularne ideje". Novinara iz Zagreba tu brine kako da "Politika" u takvoj sredini "izbegne strašnu sudbinu zagrebačkog ,Vjesnika’, impotentnog državnog i vladinog organa", a kako bi potkrepio kataklizmičko proricanje kraha "Politici", nekadašnji urednik "Globusa" upušta se u nove materijalne greške, umanjujući nekoliko puta tiraž "Politike".

Konačno, na trećoj strani (od pet!) teksta, autor navodi da je "Politika" "imala karakter, makar i negativca", a "sad je preobražena u bezličnu suhotinju", pošto je novi grafički izgled "Politike" tek "kompromisno rešenje" pošto bi trebalo i "glavu promeniti u latiničnu", ali se dizajner "s primitivcima nije mogao dogovoriti". Meta Kuljiševog pera je zapravo Ilić, koji je, tu kazuje Kuljiš, preuređivao "gotovo sve novine" i u Hrvatskoj, a navodno je počeo tako što ga je upravo Kuljiš kao devetnaestogodišnjaka (1975) angažovao. Nekadašnji saradnici rastali su se, ali Kuljiša to nije omelo da iz perspektive svoje uredničke sobe u Zagrebu izdaleka prati Ilića, njegova venčanja i sve lascivno što uz to ide (detaljno opisano u "Globusu"), sve do prestižne službe u magazinu "Tajm". Suma sumarum, "Politika" je Kuljišu poslužila kao šlagvort da bivši urednik ispriča tužnu priču kako već više od tri decenije strasno prebrojava uspehe bivšeg saradnika, za koga priznaje da je genije. Tačnije: "Mirko Ilić se uvek znao postaviti: Mi smo zapadnjaci, vi primitivci, ništa ne razumete, ništa ne znate…"