Autentični Beograd
Зоран Гребенаровић: Сајам 2005-2007
Već dve godine, otkako je osnovana, galerija RTS-a ostvaruje kontinuirani, ali umeren izlagački program u čijoj koncepciji nema većih rizika ni iznenađenja. Naime, u ovoj galeriji se uglavnom predstavljaju etablirane nacionalne vrednosti, od Aleksandra Tomaševića i Ljubinke Jovanović-Mihajlović do Todora Stevanovića ili Miće Popovića. Nedavna izložba Zorana Graovca, slikara mlađe generacije, mali je signal ka drugačijoj programskoj shemi i stvaranju prostora za predstavljanje umetnika čije delo još uvek nije u korpusu nacionalne istorije umetnosti.
Izložba Zorana Grebenarovića (1952) na tragu je reafirmacije zanimljivog i intrigantnog autorskog stava koji su obeležile karakteristične slike-objekti iz sredine osamdesetih godina 20. veka, kada je ovaj slikar bio među najznačajnijim predstavnicima neogeopoetike beogradske likovne scene.
Simptomatično je da su u umetničkoj karijeri Grebenarovića, kao paralelni tokovi, udvojeni koncentracija na slikarsko stvaralaštvo i njegov rad na vizantijskom ikonopisu i fresko slikarstvu. U toj se simbiozi discipline koju podrazumeva rad na ikonama i stvaralački afinitet ka grafizmu, kompozicionoj ritmičnosti i shematičnosti, kolorističkom intenzitetu i svedenosti podatka, izoštravao i slikarev autorski rukopis. Geneza procesa ovih promena svakako je najupadljivija u ikonografskom zaokretu u radovima predstavljenim 1999. u Galeriji ULUS-a. Tada se iskustvo geometrijsko-apstraktnog građenja slike-objekta generisalo u fazu specifične figuracije koja je obeležila ciklus radova "Grad Niš".
Svoju ideju o urbanoj ikoni autor nastavlja slikama "Beograd, mesto u večnosti", koje se premijerno predstavljaju u galeriji RTS-a. Grebenarović uspostavlja princip gemetrijskog modela slike koja se u pazl sistemu sklapa u sugestivne i čitljive vizure grada i njegovih stvarnih i imaginarnih tačaka (Sajam, Beograđanka, Nebojšina kula). Kompozicione konture slike su nepravilne, a njih iscrtava linija arhitekture i logika toka shematičnog i geometrizovanog prostora.
Urbana arhitektura dominira sa svim svojim karakteristikama a monohromna bojena polja, kao svojevrsna idejna i vizuelna apoteoza urbanih vrednosti kulture grada, pojačavaju inverznu projekciju i plošne prostorne planove. Autorka izložbe i teksta u katalogu, Danijela Purešević, likovni kritičar RTS, u svojim kritičarskim refleksijama povezala je ove urbane ikone savremene provenijencije sa ktitorskim modelima iz srednjovekovne umetnosti. Prostor Grebenarovićevih slika je centralno problemsko čvorište pa je indikativno slikarevo tumačenje tog prostora "kao potrage ka prostoru našeg duhovnog sedišta". Ako se uporišna tačka u novim radovima Zorana Grebenarovića nalazi u vizantijskoj slikarskoj tradiciji, moglo bi se reći da su ekstremne dogme ikonoklasta i ikonodula našle svoje izmirenje u poetizaciji njegovih urbanih vizura, svojevrsnim metaforama duhovnog prostora savremenog sveta.