To je onaj život gde sam pao i ja

03. 02. 2007. 17:35

Сцена из представе "Банат" (Фото Т. Јањић)

Banat, more njiva, Tisa, dudovi i trešnje Miloša Crnjanskog, Banaćani i folksdojčeri, rat i revolucija, lepi mladići i još lepše seke, mladost, odrastanje, ulazak u život, portreti ljudi u mladosti, ljubavi i raskoli, strasti i ostrašćenosti, fanatizam i razumevanje, životna zadanost i daleki prostori mašte, mladi glumci, i pisac koji ponovo osvaja i nadilazi svoje banatsko poreklo i iskustvo, reditelj iz zone sećanja i melanholije. Gospodičići i paori, siromašni, i oni malo bogatiji, mladići u opancima, i oni koji su upoznali bioskope velegrada, oni koji pripadaju širokim poljima života i mišljenja, poeziji, i oni u raljama ideologija, komunističke i nacionalističke. Sve je bilo kako u životu već biva, ali jednoga dana na brdovitom Balkanu, i u ravnom Banatu, rat nas je suočio sa mukom, raskolom i deobama o kojima tiho, pa ipak dramatično, istina bez mnogo novina i neočekivanosti, gotovo u vodama već uvedenih kazivanja o ratu i mladosti, govori i drama Uglješe Šajtinca pod jednostavnim naslovom "Banat". Stvarnost i bekstvo u iluzije, a onda tragično iscrpljivanje života kao iluzije i zablude.

Pejzaž, i potisnutu dramatičnost "Banata" nagoveštavaju scena Jasmine Holbus, kreativni video Borisa Miljkovića i muzika Isidore Žebeljan. Nagnuta scena, trešnja i klupica pod njom. U levom uglu dugačak banatski astal, stolice. Još tri bioskopske stolice koje izranjaju kao iz sna, i brod koji plovi u Australiju kao daljinu, znaci su kojim scenograf Jasmina Holbus upotpunjava dramu Uglješe Šajtinca. Na zidu Hitlerova, a onda, po drugi put, fotografija Majke. Vođa, ili partijski šef ti, ipak, ne mogu zameniti, nadoknaditi, najmilije! U pozadini, ljulja se Tisa, velika i opasna voda, oranice, vetrovi i dim, ptice u letu, prodorne gajde i najzad, okean za rastanak.

Akteri drame su mladi Banaćani koji se preterano ne trude da to dokazuju i naglašavaju. Osećamo to po govornoj melodiji, tu i tamo, i u leksici. I reditelj Dejan Mijač "svira" tiho, tiše, bez volje za izrugivanjem, razračunavanjem i karikiranjem tragičnih mladićkih opsesija i zabluda. Rekli bismo da to Mijač čini iz širine melanholične, humorne blagosti koja pristaje ovom predelu, njegovim licima i stazama, ljudskoj, rediteljevoj zrelosti i prirodi osvrtanja, gledanja sa rastojanja, i pošto je sve već minulo, ili se u nekoliko navrata i ponavljalo. Osvaja nas i pleni ova naivna, ugrožena i gažena mladost, pribojavamo se moći zavođenja i lakoće razaranja jedinog nam života. Kako je sve moglo biti bolje i lepše, kako smo se ljudski mogli voleti, i kako smo neočekivano nestali i sagoreli u sukobima i raskolima roditelja i dece, braće i sestara, drugara, momaka i devojaka.

U našem kraju žita klasaju, pevao je Branko Ćopić, i pitao se, o da li će da se vrate, ovi isti, ili neki drugi klinci. Osam na jednoga, sto za jednoga, o da li se to može! I tako to, a život ide dalje, i danas kao da većina među nama visi u vedru za vodu nad crnom provalijom bunarskom nad kojom, u početku predstave Jugoslovenskog dramskog pozorišta, lebdi dirljiva i potresna Magdalena Dubravke Kovjanić.

Stari majstor, Dejan Mijač, je, očevidno, uživao u radu sa mladim glumcima, u komadu u kojem je našao deo, zrnce bar, sopstvenog iskustva, melodiju i miris polja koja su ostala za nama. Mladi glumci, i nešto stariji Nenad Ćirić, nisu Mijača izneverili. Ponegde i ponekad, dijalog Uglješe Šajtinca nije lako usvojiti, uvesti u lik, pronaći mu kontekst i pokriće. Glumci su u tome, u velikoj meri, i sa zavidnom spontanošću, uspevali. Gotovo podjednako su bili uspešni: Milutin Milošević (Svetislav), Nikola Rakočević (Dobrivoj), Jelena Petrović (Đuđa), Petar Benčina (Ervin), Nenad Ćirić (Jozef), i osobito, Dubravka Kovjanić (Magdalena). Kao Matijas Srđan Timarov, markantan, ali u ovu dramu kao da je pao iz sledećeg komada Uglješe Šajtinca koji, dakako, i sa već osvedočenim, uverljivim dokazima, očekujemo. Kostimi Maje Mirković nedvosmisleno prepoznaju i upućuju na bitna svojstva protagonista "Banata", predstave koja nije velika da bi vas prevazilazila, ni mala da ne biste imali razloga da je pogledate. To je onaj život gde sam pao i ja, kaže pesnik.