Nametanje istorijskih istina
Kada je, sredinom januara ove godine, nemački ministar unutrašnjih poslova Brigite Cipris najavila zakonsku ofanzivu njene vlade na nivou EU, usmerenu protiv nacista, neonacista i drugih pripadnika šarolike ekstremne desnice, ukazala je i na značaj panevropskog usklađivanja zakona protiv rasizma i ksenofobije, njegovog usredsređivanja na zabranu glorifikacije svih istorijskih sukoba i pobeda, utemeljenih i na počinjenim ratnim zločinima. Po volji Berlina predložene zakonske kazne – do tri godine robije – osujetile bi one koji dovode u pitanje na zapadu kreirane i (ne)zvanično prihvaćene istine o ratovima u Africi i na Balkanu.
Nemački predlog proširenja zakonskog tumačenja holokausta – od sinonima za zločine nacističkog režima nad njima rasno nepodobnim, na izvorno značenje grčko-hebrejske kovanice – na sve vrste zločina protiv čovečnosti i genocida, u duhu odredbi međunarodnog prava, izazvao je burne reakcije širom sveta. Pre svega u okruženju bivših kolonijalnih sila, koje su vekovima, mačem, širile uticaj u svetu, štitile, kako se u diplomatskom žargonu pojašnjava, vitalne državne interese.
"Nije li ovde reč o pokušaju Berlina da relativiše stepen krivice i istorijske odgovornosti za najveće zločine u istoriji – nedela njegovih pradedova", zabeleženo je u zvaničnom biltenu Dokumentacionog arhiva austrijskog otpora (nacizmu).
Žučne rasprave pune stranice dnevnika od Velike Britanije, preko Holandije i Belgije, do Francuske i, naravno, SAD. Sve je više opomena da bi zakon mogao da bude primenjen i na pripadnike mirovnih misija itd. Savremeni krstaški ratovi, naravno, nisu eksplicitno pomenuti. Tako je štampa u Britaniji istakla "kolosalne razlike" između poistovećivanja nacističkih zločina i savremenih sukoba na afričkom tlu, i na Balkanu, sa jedne strane, i "nekih drugih oružanih nadmetanja". Londonskom "Dejli telegrafu" zasmetao je kompromis o predlogu rešenja, da se negiranje savremenih zločina ograniči na vremenski period poslednje dve decenije – kako ne bi bili obuhvaćeni zločini saveznika u Drugom svetskom ratu ili u kolonijalnim i postkolonijalnim ratovima.
Debora Lipštat, univerzitetski profesor iz Atlante, pokušala je da zaštiti interese njene domovine, SAD, ali i prapostojbine Izraela. Izražavajući strah da bi i u te dve zemlje mogli da budu primenjeni jednostrani zakoni, istakla je: "Gorki ukus cenzure obuzeo bi svakog demokratu, ako bi države sebi dodelile zakonsko pravo da kontrolišu, ili nameću, istorijska tumačenja... Ko je uostalom pozvan da presuđuje o krivici pogrešnog tumačenja istorije – istoričari, ili pak sudije?"
Posle detaljnije studije nemačke inicijative, koja je u samom Berlinu proglašena značajnim doprinosom te zemlje daljoj demokratizaciji kontinentalnih društava, ali i suzbijanju ekstremnih političkih doktrina, koje se temelje na istorijskom kontinuitetu, neimenovani "eksperti" su ponudili kompromis. Budući evropski zakon, sličan onima na snazi u Nemačkoj i Austriji, u bivšim kolevkama nacizma, ali i savremenim osinjacima neonacizma, trebalo bi da se orijentiše prema rezoluciji Generalne skupštine UN, usvojenoj tek pre nekoliko dana, uoči proslave svetskog Dana sećanja na žrtve holokausta. Negiranje stradanja žrtava holokausta u Drugom svetskom ratu trebalo bi da se najoštrije kažnjava, dok bi o sankcionisanju sličnih prestupa, povezanih za druge zločine bilo odlučivano od slučaja do slučaja.