Kako se pravi "drveno gvožđe"
Pregovori o formiranju vlade Vojislava Koštunice, koja je startovala 4. marta 2004. godine, trajali su dva meseca, a, kako se čini ovih dana, ni nova vlada neće se roditi lako i bezbolno. Ako ste pomislili da su to ona tipična "srpska posla", niste baš u pravu – ni u drugim zemljama vlade se ne obrazuju uvek brzo i bez problema. Dr Jovan Teokarević, docent na Fakultetu političkih nauka, ističe primere višemesečnih dogovora o formiranju vlade u Iraku posle prvih izbora 2005. godine, kao i primere Češke i Austrije, koji su svežiji.
U ovim evropskim državama dve glavne političke grupacije, zbog bliskih, gotovo identičnih izbornih rezultata mesecima nisu uspevale da sastave vladu. U Češkoj su tek pre nekoliko dana, posle sedam meseci, izglasali vladu, a u Austriji, zemlji sa mnogo jačom, značajnijom demokratskom političkom tradicijom, u kojoj su izbori bili u oktobru 2006. godine, dobili su vladu tek početkom januara, ističe Teokarević u razgovoru za "Politiku".
Prema rečima ovog profesora sa katedre za savremene političke sisteme, za naše uslove veoma je dobro što je novim Ustavom Srbije zadat rok u kojem vlada mora da se formira (90 dana od dana konstituisanja novog parlamenta). To je nešto što, kako kaže, disciplinuje sve političke aktere, tera ih na kompromis, na dogovore, a u našem političkom životu hronično nedostaje.
Koliko je, međutim, dobro što i trećeplasirana izborna lista DSS-NS, bez koje, po svemu sudeći, neće ni biti nove vlade, insistira da baš njen kandidat Vojislav Koštunica bude predsednik vlade? Koliko to može da zakomplikuje pregovore o formiranju vlade i koliko je uobičajeno u svetu da partije koje su tek treće ili četvrte po snazi u parlamentu traže, a na kraju i daju premijera?
Naš sagovornik kaže da to nije neuobičajeno i da, kada se dogodi, uglavnom ne pokreće buru u javnosti. Sve je stvar određene političke konstelacije u nekoj zemlji.
– Iako je jedna partija osvojila gotovo trećinu mesta u parlamentu, u našem aktuelnom slučaju imate i jednu mnogo značajniju poruku – da je nekoliko partija drugačije orijentacije osvojilo dve trećine. Dakle, stvar je čitanja rezultata. To da je na izborima pobedila Srpska radikalna stranka tek je deo neke informacije ili prave istine – ukazuje on.
S tim u vezi, može se zamisliti i situacija u kojoj bi se obrazovala neka vrsta činovničke ili ekspertske vlade. U drugoj, pak, može biti odabran premijer koji nije ni iz jedne od partija, ali je u stanju da iza sebe ima većinu u parlamentu. (Kao što je, na primer, Milan Panić 1992. godine, iako nije bio član nijedne partije, postao premijer jer ga je podržala većina u Skupštini SR Jugoslavije.)
– Znači, nikakvog pravila tu nema, osim da čovek iza sebe mora da ima većinu. Ta većina je važna, jer mora da da vladi neku vrstu slobodnog prostora za delovanje i da joj omogući da, na osnovu programa koji je ponudila na početku, nešto uradi. I sve dok vlada u Skupštini Srbije ima podršku 126 poslanika ona je potpuno legalna i legitimna, bez obzira na to iz koje je stranke premijer i da li je uopšte član stranaka koje čine većinu – kaže Teokarević.
Dr Teokarević ističe da je koaliciona vlada praktično obrazac po kome danas sve države, svi politički sistemi u Evropi funkcionišu. Jednopartijske vlade su redak izuzetak i praktično, osim sistema koji se reprodukuju tako da neprekidno proizvode jednopartijske vlade (kao što je britanski), vrlo retko se dešava u bilo kojoj evropskoj zemlji da jedna partija dođe do većine mesta u parlamentu, kaže Teokarević.
Budući da je koaliciona vlada u Srbiji i ovog puta neizbežna, čini se da će duboki jaz između nekih partija koje su ušle u parlament presudno uticati na to ko će se useliti u Nemanjinu 11.
Upoređujući našu situaciju sa političkim zbivanjima u drugim zemljama, dr Teokarević ističe da su naši trenutni problemi slični onome što je imala Nemačka u jesen 2005. godine. Socijaldemokrate (partija bivšeg kancelara Gerharda Šredera) i hrišćanske demokrate (partija aktuelnog kancelara Angele Merkel), u saradnji sa Hrišćansko socijalnom unijom iz Bavarske, na izborima su ostvarile gotovo jednak rezultat.
– Zbog raznih problema pred kojima se Nemačka nalazi, videlo se da bi, umesto da uzimaju manje partije u koaliciju, možda najbolje bilo da se po drugi put u njihovoj novijoj istoriji napravi "velika koalicija" (prva je bila polovinom šezdesetih godina). Dakle, neka vrsta "drvenog gvožđa", da se spoje dva glavna politička protivnika u političkom životu te zemlje, levica i desnica – kaže Teokarević.
– Kod nas ne postoji ona knjiška podela na levicu i desnicu. Podele su mnogo komplikovanije, a glavna je između partija starog i, da kažemo, novog režima, ili proevropskih i antievropskih partija. Zbog ove naše specifičnosti, neka "velika koalicija" u srpskom izdanju bila bi koalicija proevropskih i antievropskih partija, ili takozvana koncentraciona vlada koja obuhvata sve partije zastupljene u parlamentu – objašnjava on, naglašavajući da je Srbija jedina zemlja u Evropi u kojoj još nije iskristalisana situacija da li su sve partije sistemske ili ne.