Skupo oklevanje

25. 04. 2012. 22:00

Da nije predizborne kampanje možda slučaj „Azotara” i obelodanjivanje njenog čerupanja nakon privatizacije od pre pet-šest godina, sa privođenjem nekoliko ključnih ljudi u tom marifetluku, ne bi izašao u javnost, već bi ga kao i mnoge druge sporne privatizacije prekrili „snjegovi i šaš”.

U ovom slučaju ima nastavak priče u kojem je najintrigantniji zahtev aktuelnog rukovodstva Agencije za privatizaciju za susret sa premijerom, ministrima ekonomije i pravde, kao i skupštinskim odborom za privatizaciju. Ljudi bi da sa sebe skinu neku ljagu, za koju ih, bar za sada, niko formalno nije optužio. Možda, opet, formalno, ta sadašnja garnitura nije kriva, ali sedeći tu gde jeste i primajući platu, ne može da pobegne od činjenice da su deo jednog neveselog sistema privatizacije koji traje već gotovo deceniju. Da li je moguće da do sada nisu imali prilike da ukažu na slabosti do kojih je dovela dosadašnja privatizaciona praksa u kojoj su 2.284 društvene firme dobile privatne gazde, a od tog broja 646 je propalo.

Povod je, ovog puta, „Azotara”, koja po mnogo čemu nije tipičan slučaj naličja privatizacije. Bilo je i drastičnijih. Poseban slučaj su 24 privatizacije za koje se interesuje i Evropska komisija i na koje neko mora da stavi tačku. Ko?

Na to pitanje još niko nije dobio odgovor i ako bi u nečemu trebalo tražiti neku posrednu korist od slučaja „Azotara” onda bi to moralo da bude podvlačenje crte ispod naše mučne tranzicije i prelaska iz realnog socijalizma u realni kapitalizam sa svim pojavnim oblicima prvobitne akumulacije. Pa ko šćapi – šćapio je. I da se o tom pragrehu više ne postavlja pitanje sa svakim izborima. Da se jednom za svagda „isperu” ekonomske istorije novih vlasnika preduzeća i iz naših jezika potisne, ako ne i izbriše uvezeni pojam „tajkuna”.

U celoj ovoj priči o „Azotari” nema nevinih i naivnih. Samo „Politika” je bar nekoliko puta pisala o nezakonitom raspolaganju imovinom privatizovane „Azotare”. Prenosila žalbe sindikalaca i obespravljenih samoupravljača, nekadašnjih vlasnika fabrike. O drugim medijima i svim onim analizama i informacijama koje rade ljudi iz „nadležnih organa” ne treba trošiti reči.

Pitanje je – zbog čega se oklevalo sa reagovanjem? Da bi neko na skorašnjim izborima pokazao kako sistem radi svoj posao i da niko nije dodirljiv? Uzalud.

Suština cele ove priče, u kojoj je za privatizaciju ostalo još oko 400 firmi koje niko neće, jer su od njih ostale samo ljušture, jeste da se ovakva nevesela sudbina „Azotare”, „Srboleka”, „Jugoremedije”… ne ponovi kada budemo na tržište iznosili „porodično srebro” poput „Telekoma” i EPS-a. A to bi, odista, bilo neoprostivo. Ne samo zbog njihove vrednosti i značaja za privredu ove zemlje, već i zato što ne smemo da zaboravimo na tolika bolna iskustava iz svih prethodnih „Azotara”.