Aprilsko ludilo

01. 05. 2012. 22:00

Ovaj politički rijaliti „Može biti samo jedan” pretvorio se u aprilu u pravo maratonsko ludilo. Taj precizno režiran haos bacio je u zasenak i Kosovo, i Brejvika, koji odaje počast Srbima, i Siriju, u kojoj se odigrava poslednji čin operete „Arapsko proleće”, i (ne)očekivani Novakov poraz od Nadala, i holokaust u novosadskoj diskoteci, pa i pad dinara, na koji više niko ne daje ni pet para.

Stranke i kandidati su odlučili da opsesivnom mržnjom pokažu svoju ljubav prema državi i narodu. Dojučerašnji koalicioni partneri su šutiranje ispod stola preneli na viši nivo – na otvoreni sto. I dok se međusobno drže sa guše, poljupce šalju „napaćenom narodu”. Ubi nas prejaka kampanja, u kojoj se socijalistički lider, kome je Tadić dao veštačko disanje, sada hvata za slamku zvanu Josip Broz i tvrdi ne kao onaj Lujo „Država to sam ja” nego „Narod to sam ja”. U kojoj demokrate obećavaju nova radna mesta, možda baš ona koja su ukinuli za ove četiri godine. U kojoj srpsko-ruski biznismen iz Koštuničinog rukava javno na televiziji tvrdi da moramo biti politički neutralni kao Švajcarska i Norveška. Možda ako „Zastava” počne da pravi satove, „Kolubara” čokolade, a Norveška izađe iz NATO-a. Ili možda mi proglasimo neutralnost čim nas prime u NATO!? Možda će tada naši vojnici smeti da kroče na srpsko Kosovo.

U ovom rijalitiju sve je moguće, čak i da legendarni gradonačelnik Velike jabuke dođe u Beograd o svom trošku. Iz čiste znatiželje, da vidi da li je Tomina diploma valjana. Ili da se ministar poljoprivrede rve sa seljacima, i to slobodnim stilom, jer su sudije na njegovoj strani.

Još je Bog rekao Adamu, kad je deljao Evu od njegovog rebra, da je žena druga polovina čoveka, a Šešelj je bogobojažljiv čovek. Pogotovo sada kada tihuje u svojoj ćeliji, a žena ga zamenjuje u opasnim scenama ovog rijalitija. Pa i ovaj srpski mlađani mletački trgovac baca zlatnike na marketing. Taj Šajlok bi da odseče regione od Beograda, a da ne prospe ni kap krvi. Samo znoja.

Izbori su se baš primakli, a tom ludilu se ne vidi kraj. Pogotovo što svi učestvujemo u njemu, zavezanih ruku na leđima, čim ubacimo zdravstveni karton u glasačku kutiju.