Razarajuća snaga Erosa
Сцена из представе "Повратак Казанове"
Nastao prema noveli Artura Šniclera (1918), dramski tekst "Povratak Kazanove" predstavlja 55-godišnjeg Kazanovu, u kom su sukobljeni brojni konflikti (dramatizacija Branko Dimitrijević, Ana Tomović i Vuk Ršumović). Sa jedne strane, protagonista se muči zbog želje da se vrati u rodnu Veneciju, odakle je pobegao iz zatvora, i u kojem je boravio zbog svojih političkih stavova, dok ga istovremeno proždire i razarajuća snaga Erosa, koja ga i dalje, uprkos godinama i iskustvu, drži u stanju nezasite požude.
Jedan od najautentičnijih dramatuško-rediteljskih postupaka koji karakteriše predstavu rediteljke Ane Tomović jeste specifična kombinacija igre naratora i likova, odnosno izbor da glumci imaju dvostruke uloge, naratora i likova. Izgled scene je jednostavan, funkcionalno ogoljen, stilizovan, svi izvođači se nalaze na prostoru jednog kruga (scenograf Ljerka Hribar), gde ostaju tokom čitave predstave, i uključuju se prema potrebi naratora ili lika. Radoje Čupić u ulozi Kazanove nastupa nenametljivo, ali harizmatično, blago ironično gradeći lik koji je zaslepljen svojim strastima i neosetljiv na emocije ljudi iz njegovog okruženja. U scenama sa Amalijom Čupićeva ozbiljna, prevashodno realistička, igra postaje brutalno cinična, jer on, očigledno, želi da odbije njenu naklonost. Draginja Voganjac uverljivo predstavlja lik Amalije, koja očajnički i beskompromisno žudi za Kazanovom, šesnaest godina nakon njihove avanture, i pored toga što je on surovo ponižava, otelotvorujući pri tome Šniclerova uverenja da seksualnost ima sopstvene, alogične mehanizme. Milica Grujičić šarmantno igra Markolinu, novi predmet Kazanovine strasti, kao inteligentnu, samouverenu i skoro nepopustljivu, Nenad Pećinar Oliva igra Amalijinog muža-izigranog rogonju, Zlatko Rakonjac mladog i čvrstog potporučnika Lorenca, neku vrstu Kazanovine replike...
Narator, čiju ulogu povremeno preuzimaju različiti glumci, ima važnu funkciju u predstavi: on prepričava događaje iz Kazanovine prošlosti, komentariše radnju i često ironično dekonstruiše njen smisao, što se u tim trenucima postiže izrazito teatralnom igrom. Ovim nizom drastičnih uslovnosti uspostavlja se neophodan otklon prema radnji, odnosno dijalketički se predstavlja život Kazanove, istorijske materijalizacije testosteronskog mita o Don Žuanu. Reč je o lucidnom dramaturško-rediteljskom postupku, koji podstiče diskusije o ovom složenom liku. Da je, nekim slučajem, izabran kod nas uobičajeniji, realistički prosede, predstava bi bila plakatska i jednodimenzionalna. Ovako, predstava "Povratak Kazanove" inicira niz važnih pitanja, kao što su strah od starenja i smrti, manipulacija u ljubavi, ali i političke, kao i ontološke rasprave, pri čemu bitno egzistira izvan klišea, u koji se u okvirima ove tematike vrlo lako upada.