Gospodin i drug

17. 05. 2012. 22:00

Nije potreban poseban intelektualni napor da bismo uočili kako semiotički kôdizraza „drug” i „gospodin” u društvima doskorašnjeg komunističkog poretka konotiraju jedno specifično ideološko određenje koje se uzročno-posledično iskazuje u svakodnevnom životu.

Od „gospodina” pa do „druga”, pa ponovo od „druga” do gospodina” i ostajanja za sada tu gde smo, tipičan je put društava koja su jedan period vremena iskusila socijalistički (zacrtanim pravcem prema komunizmu) društveno-politički poredak.

Posebno je zanimljiva pojava da jedno i drugo oslovljavanje, prvo, od Drugog svetskog rata pa do urušavanja komunističkog poretka, i drugo od urušavanja komunističkog poretka pa sve do danas, u totalu je masovno-kolektivističkog karaktera. Možemo, dakle, pretpostaviti da je opšte oslovljavanje sa „drug” na neki način determinisalo ovo drugo oslovljavanje sa „gospodin”.

Drugo oslovljavanje, u izvesnoj meri, posledica je nove (tranzicione) ideologije, kao što je prvo direktno nastalo pod uticajem određene ideologije „nove vere”. Nije možda slučajno ni to da se narod (kao masa) odjednom okreće drugom (kulturnijem) oslovljavanju drugog, kako u zvaničnom tako i u privatnom međusobnom ophođenju. A to što ima preterivanja u ophođenju na nov način nije toliko bitno s obzirom na to kakav je bio prethodni neprirodan način međusobnog oslovljavanja.

Ovaj nagli i masovni preokret u načinu međusobnog saobraćanja u nečemu je sličan masovnom okretanju veri i crkvi posle jednog nameštenog i dirigovanog ateizma što su ga nametali nosioci „nove vere” i (svetovne) religije. Summa summarum, mase se lako i jednostavno zavode, čak dobrovoljno prihvataju nešto, prema kriterijumu „kao i svi drugi“, što im baš i ne ide u prilog.

U društvima u kojima dominira kolektivistička svest koja zna da izrazito podređuje individualnu samosvest – takva su i neka bivša komunistička društva u Evropi – veoma su povoljni uslovi za razne vrste manipulacije, pa i manipulacije kako će se (i to obavezujuće) građani oslovljavati u njima.

Drug preobražen u gospodina ne mora preferirati novi društveni poredak u odnosu na stari u kojem je možda bilo, na neki način, lagodnije živeti. Takođe, ne znači ni to da se građanin takoreći odjednom kultivisao za novi poredak stvari.

Pre smo skloni verovati da se to odigrava po automatizmu masovnosti, i to onom koji se javlja kao recidiv iz prethodnog poretka vrednosti. Ako malo više provirimo iza „fasade društvene zgrade”, videćemo da mnoge stvari koje izgledaju direktno suprotne sistemu vrednosti prethodnog poretka nisu baš takve nego, naprotiv, manje-više iste kao i u prethodnom poretku.

Štaviše, dešava se da se najveći antikomunisti kao „nove demokrate” znaju izjašnjavati da je „borba protiv komunizma jedino efikasna ako se vodi na komunistički način”. Uostalom, isto onako kao što su to činili u prethodnom komunističkom poretku.

U komunizmu se uspostavljala precizna razlika u oslovljavanju drugog sa „gospodin” ili sa „drug”, gde je gospodin stigmatizovan kao jedna od oznaka klasnog društva, dok je „drug” služio za „čisto” komunističko-proletersko masovno označavanje i iz njega izvedeno zajedništvo – svi smo mi drugovi. Označavanje sa „gospodin” ipak je više dobrovoljno nego označavanje sa „drug“, iako to ne mora značiti da je automatski više autonomno. Ali, opet, manje-više, i jedno i drugo označavanje kao oblici oslovljavanja predstavljaju oblik konformističkog prihvatanja ponuđenog i odatle jednostavno prilagođavanje zadatom ponašanju i delovanju.

Filozofski fakultet, Nikšić