Odličan tekst i impresivna gluma

23. 05. 2007. 16:56

Сцена из представе "Исидорине изохимене"

Monodramski tekst "Isidorine izohimene" Slavka Milanovića, čija je protagonistkinja 36-godišnja Isidora Sekulić, čine fragmenti iz dela ove književnice. U osnovi drame se nalazi njen sukob sa Jovanom Skerlićem, brutalnim kritičarem njenog rada, koji je prevashodno bio motivisan Isidorinom kosmopolitskom orijentisanošću, odnosno svojim egzaltiranim, suštinski patetičnim oblikom nacionalizma. Osim ove centralne polemike, tekst se u filozofsko-poetičnom obliku bavi i opštijim problemima – straha od života i smrti, relaciji između umetnosti i javnog priznanja umetnika, potrebi za samoćom i izolacijom, itd., podsećajući pri svemu tome na idejnu bliskost Sekulićeve sa modernizmom Tomasa Sternsa Eliota ili Ezre Paunda.

U predstavi koju je režirao Slavko Milanović Isidoru sugestivno, dinamično, i na trenutke zaista katarzično igra Anđelka Milivojević-Tadić, na sceni koja predstavlja njen jednostavan dom (scenograf Zoran Ristić, kostimograf Marina Vukasović-Medenica). U najvećem delu predstave, ona igra u okviru blagog, introspektivnog realizma; kada govori o umetnosti ili ontološkim pitanjima, glumica igra sa osobenom, skoro religioznom posvećenošću, a u trenucima u kojima govori o Skerliću i njegovim suštinski neutemeljenim osudama, blagost i ozbiljnost iščezavaju iz nastupa, ustupajući mesto kombinovanom izrazu rušilačke ironije i gneva. U sceni Isidorinog učešća u jednoj debati čija je glavna tema odnos Srbije prema Evropi, glumica se publici direktno obraća, energično i vrlo ubedljivo. Glasovi barbarogenija, koji zastupaju zenitističku ideju balkanizacije Evrope, emituju se preko zvučnika (Branislav Tomašević, Igor Ilić, Radovan Miljanić). Oni su ostrašćeni i prilično agresivni, i jasan su kontrast Isidorinom, bazično blagom, tonu i promišljenom stavu čime dodatno ističu dragocenu umerenost njenog koncepta.

Predstava je mizanscenski dinamična, pri čemu se na osnovu glumičinih različitih kretnji tačno može odrediti psihičko stanje lika: od skoro katatonične zagledanosti u daljinu, preko nervozne, besciljne šetnje po sobi, do bolno izražajne sklupčanosti u položaju fetusa. Svetlost u predstavi ima značajnu funkciju: osim što akcentuje važne dramske momente u igri, u pojedinim trenucima na Isidorinom licu pravi senke, kontraste koje karakteriše specifična vizuelna poetičnost. I muzika ima sličan smisao u naglašavanju bitnih ideja, kao i u utvrđivanju emotivnog učinka predstave (kompozitor Igor Gostuški).

Monodramska predstava "Isidorine izohimene" koju definiše odličan tekst i impresivna gluma Anđelke Milivojević-Tadić, vredna je posveta liku i delu Isidore Sekulić, posvećene umetnice, skromne humanistkinje i lucidne analitičarke brojnih fenomena. Danas, u vremenu naše generalne neusaglašenosti u domenu odnosa prema nacionalnom pitanju, odnosno problema evropske integracije, njen stav o imperativu sinteze ideje patriotizma i kosmopolitizma treba da bude politička i kulturološka paradigma, odnosno recept za zdravu, konstruktivnu i plodnu koegzistenciju različitosti.