Banke i bajke
Slom Agrobanke, kao jedne od većih domaćih banaka, još u temelju trese ukupan bankarski i finansijski sistem Srbije. O svim posledicama njenog zatvaranja rano je govoriti, kao i za svođenje računa cele te operacije. Pad ugleda tržišta i poverenja investitora – ne daju se izračunati.
Ali, kako god, ova javnost ima pravo na pravu i potpunu informaciju o svemu onom što se u toj banci dešavalo, pa i o odgovornosti onih koji su je vodili. Nadležni će morati kad-tad da izađu sa kompletnom analizom – ko je i gde zakazao. Najmanje zbog toga da bi neko „visio” jer je isuviše dobro zarađivao. Mi, kao poreski obveznici, to treba da znamo ne samo zato što ćemo platiti njihov loš rad, komociju, pa i neznanje, već da se sutra ne ponovi ista stvar u nekoj drugoj domaćoj banci.
Cenu rđavih poslovnih poteza platile su mnogo veće i poznatije banke i zemlje od naše Agrobanke. Zar Rusi ne kupiše nedavno Folksbanku. O slomu američkog investicionog bankarstva da se i ne govori, ali u ovom slučaju neko, konačno, mora da kaže kako su se mogli odobravati krediti pojedinim poznatim ljudima iz našeg sveta ekonomije i politike i njihovim firmama, ako je vrednost ukupne njihove imovine višestruko manja od iznosa odobrenih zajmova. A sve su to aminovali ljudi, čija imena nisu tajna, kojima su akcionari, a među njima i država Srbija kao većinski vlasnik, poverili svoj kapital na upravljanje očekujući, razume se, profit, a ne gubitak.
Time što su banku doveli do bankrota i sve izvesnijeg stečaja članovima izvršnog, upravnog i nadzornog odbora, ali i vrhu menadžmenta, shodno zakonu, biće onemogućeno da se bave tim poslom i da „sede” u takvim telima u nekim drugim firmama. Da li je to dovoljna sankcija? Možda i nije, ali takva su pravila. Šta će nadležni organi još iščačkati, već je za neku drugu priču, ali ove reči nisu samo o slabim tačkama sistema i nedovoljnoj kontroli onih koji su bili zaduženi za taj posao već i o nečemu što se zove rizik akacija, kao hartija od vrednosti.
Sve je, ne samo u ovoj banci, bilo kao u bajci kada su njene akcije iz emisije u emisiju rasle dostižući istorijski maksimum od 50.000 dinara. Potpisnik ovih redova zna ljude koji su uzimali keš kredite, naravno u drugim bankama, da bi kupili koju akciju Agrobanke. Hteli su na brzinu da dođu do veće zarade. Polakomili su se. Prenebregli su rizike koji prate trgovinu akcijama. Neki su izvukli pare, ali s popriličnim gubitkom. I oni, ali i ostali, veliki akcionari, kao da nisu mogli da poveruju da će posle sunca doći dani kiše, a kockica u „monopolu” prestati da pada na šesticu. Vrednost akcija je lagano padala sve do potpunog sloma oličenog u osnivanju nove banke o trošku države, od koje očekujemo da nam koliko juče kaže – šta će učiniti da se Agrobanka više ne ponovi.