Mladi konzument
U ,,Politici” se dosta polemisalo o nedostatku interesovanja mladih za kulturu i politiku, a prošle nedelje je ovaj list na dve strane pisao o dobro znanoj pojavi da su idoli mladih većinom neškolovane poznate ličnosti. Kažem o dobro znanoj pojavi zato što mojoj generaciji poslednjih deset godina stalno popuju da smo oličenje kraha svih vrednosti. Hteo bih da doprinesem razumevanju ove teme predstavljanjem koncepta mlade osobe kao konzumenta.
Posmatrajmo ideju konzumenta kao širi pojam i paradigmu: mladi konzument doživljava život kao stremljenje ka pasivnom uzimanju (konzumiranju) stvari. Dakle, ne mislim samo na kupovinu, već na širi odnos prema svetu koji se poima kao veliki trgovinski centar u kojem stvari čekaju nas da ih „pojedemo” (od hrane i patika, preko nafte do funkcija, pa i ljubavi). To je ideja da čoveka definiše ono što konzumira (ili što bi bar želeo da konzumira), a ne ono što stvara. Čak se i ostvarena karijera u tom slučaju posmatra kroz sposobnost za konzumiranje to jest platežnu moć. Ne iznosim osudu, naprotiv, samo u vrlo grubim crtama skiciram realnost koja diktira vrednosti onog „propalog” dela omladine kojim se često bave mediji – vrednosti koje su i na mene snažno uticale.
Adolescencija je kao rezultat ekonomskog buma posle Drugog svetskog rata postala zaseban period u životu, a tinejdžerima su pripala određena prava koja su uglavnom u vezi sa ličnim zadovoljstvima. Međutim, ta zadovoljstva i način njihovog ispunjenja je u velikoj meri definisalo tržište. Banalni primer je da svi visokobudžetni holivudski akcioni filmovi kao ciljnu grupu imaju tinejdžere i mlade u dvadesetim. Slično je sa muzikom, medijima i odevanjem koji usputno obrazuju odnos prema zadovoljenju u okviru kulture i seksualnosti. Takav sadržaj je odmah dostupan, dok se za kulturu moramo pomučiti, pogotovu ako ona nije u žiži, što može da bude samo stalnim ulaganjem.
Dakle, vrednosti su, kako kod nas tako i na Zapadu, formirane u tom spoju samoostvarenja sa konzumiranjem. Čak mislim da su devedesete u Srbiji samo jedna lokalna, ekstremna modifikacija tog modela. Zapravo taj spoj je iskaz erosa, životnog nagona, ali on je transformisan uuzimanje onoga što je ponuđeno sa proizvodne trake i postaje svoja suprotnost to jest stagnacija i propadanje. Metodi za ostvarenje sna o konzumiranju su oni koji se nude na tržištu i brzo donose rezultate – pevanje, sport (kao najvidljiviji), a zatim i fakultet. Taj san je naročito izražen ako, poput puno mladih u Srbiji, živite u socijalno neodgovornoj državi. Tada lažni sjaj mnogo jače sija, naročito kada ne postoji kontraprimer iz neposrednog okruženja.
Jedan još banalniji primer jeste da na „Fejsbuku” definišete sebe kroz ono što konzumirate: selekciju filmova, muzike, serija i brendova koje volite, kao i kroz svoje fotografije koje drugi konzumiraju. Već u tom primeru nailazimo na paradoks jer te fotografije služe da istaknu individualnost mlade osobe, njenu posebnost, ali to se čini kroz opcije koje su zadate i namenjene bezobličnoj masi korisnika. O toj želji za potvrdom je govorio dečak, glumac u novom Bertolučijevom filmu na konferenciji na proteklom kanskom festivalu i pobrao aplauze za svoj zreli uvid. Jedina sistemska delimično uspešna protivteža je školstvo kao vantržišna institucija koja stvara ljude koji vrednuju istinu i stvaralaštvo. Verovatno vam to zvuči smešno jer sve što nije u kanonu tržišta zvuči naivno. Mladi to savršeno dobro znaju.
A šta se dešava kada su to tržište i politički sistem u krizi? Onda je potrebno stvoriti nove modele, ne ići zadatim trasama, a to je mučni volonterski posao koji ne može da zasija u si-vi-ju za razliku od volontiranja u azilu za pse. Ali takvih ipak ima, što pokazuje da su mnogimladi spremni da stvaraju uslove za neke nove vrednosti. Pri tom, konzumenti bez para i posla postaju samo frustrirani ljudi, oni više nemaju šta da izgube kada se zagledaju u svoju budućnost. U toj borbi i stvaranju mogu naći šansu za samoostvarenje. Moramo imati veru u iskonski stvaralački polet mladih u ovom kriznom trenutku. Jedino je pitanje šta ćemosa tim poletom da uradimo.
Diplomirao filozofiju i filmsku režiju na Kolumbija univerzitetu, Njujork