Pigmalionska misija, terapeutsko dejstvo
Из француског филма „Недодирљиви”
Mnogo je razloga što je film „Nedodirljivi”, Olivijea Nakaša i Erika Toledana, postao drugi francuski najgledaniji film svih vremena, što je zimus bio najveći hit u nemačkim i italijanskim bioskopima i što je još uvek broj jedan po gledanosti u Hrvatskoj i Sloveniji. Neki od njih su u sledećem:
Pre svega reč je o prilično inteligentnoj komediji, rađenoj prema šarmantno duhovitoj, a istinitoj priči o snažnom prijateljstvu između dva čoveka koji naizgled nemaju ama baš ništa zajedničko. Jedan je, naime, aristokrata-milioner koji je posle teške nesreće sa padobranom ostao kvadriplegičar, zauvek okovan u invalidska kolica, a drugi je senegalski imigrant iz pariskog predgrađa nedavno pušten iz zatvora, a sada unajmljen da fizički pomaže, nosi, premešta i okreće svog unesrećenog poslodavca.
Dakle, ovde imamo prijateljstvo koje se rađa u sudaru dva različita sveta, dva suprotna svetonazora i klasne i rasne pripadnosti, što nije posebno originalna i inovativna filmska priča, ali kako je Nakašova i Toledanova storija istinita, ono što se vidi u njihovim „Nedodirljivima” dobija neku posebnu težinu, budi plemenita osećanja i pozitivne misli i čini da se bioskopski gledalac dobro oseća.
Drugi razlog popularnosti ovog filma treba tražiti u njegovoj društvenoj aktuelnosti i još svežim sećanjima na buku i bes u pariskim predgrađima, na tekući sveevropski šovinizam prema imigrantima, na aktuelno zalaganje pojedinih evropskih lidera za manju propusnost navodno inače otvorenih granica EU, ali i za što manji uticaj multikulturalnosti i što veći uticaj globalizovane uniformnosti...
Sve to i još ponešto, odjekuje u pozadini glavnog toka ove filmske priče koja je sve osim politički korektna, što joj kao osobinu pripisuju oni koji u njoj ne vide ništa drugo do portret kulturološki osvešćenog belog Francuza u prosvetiteljsko-pigmalionskoj misiji spram neobrazovanog crnog, afričkog imigranta. Zaista, nije stvar u tome, već u činjenici da su bogati beli invalid (Filip) sa aristokratskom vilom u najluksuznijem kvartu Pariza i njegov crni bolničar (Dris) iz tipičnog pariskog slama, po mnogo čemu istovetni. Uprkos naizglednoj besperspektivnosti i jednog i drugog, ova dva čoveka imaju istovetni nivo ljubavi prema životu i njegovim svakodnevnim izazovima, energije i adrenalina, istovetni smisao za gorko-slatki humor i politički nekorektne pošalice i urođeni osećaj za humanost. Oni jedan drugog savršeno dopunjuju, jedan drugom otvaraju vidike i vraćaju snagu u trenucima kada ona posrće. Zato su se prepoznali, međusobno povezali i neraskidivo sprijateljili.
Iako film Nakaša i Toledana nije bez stereotipizacija, ponekad i klišea preuzetih iz popularnih američkih filmova, on je jedan od bolje, taktilnije i ironičnije sročenih filmova na rasnu temu. Rediteljski stil je vidno rafinisan, Nakaš i Toledano se poigravaju melodramskim obrascima ne upadajući u jeftin sentimentalizam i patetiku. Naraciju vode više hronološki, bez velikih dramskih obrta i sa povremenim cikličnim vraćanjima na uvodnu scenu. Gradeći atmosferu filma dodatno pojačanog muzičkom podlogom italijanskog kompozitora i pijaniste Ludovika Einaudija i fotografijom Matjua Vadepijeda, oni širem gledalištu nude takozvani terapeutsko-eskapistički film u kojem se baš uživa.
I konačno, jedan od najjačih argumenata za opravdanje globalnog uspeha francuskog filma „Nedodirljivi”, pronalazi se u izvanrednom glumačkom tandemu Fransoa Kluze (Filip) – Omar Si (Dris). Glumačka hemija koja postoji među njima čini odnos među likovima koje tumače krajnje ubedljivim, a otelotvorenje dve društveno–klasno–rasno oprečne osobe veoma upečatljivim...
Gde god se film „Nedodirljivi” uselio u bioskope postajao bi pravi hit. Svugde, osim u Srbiji u kojoj se prikazuje već neko vreme, a rezultati gledanosti su takvi da se podvode pod – onako. Zašto? E, to je sada za neku drugu i dugu priču koju ću vam jednog dana možda i ispričati.