Ja sam putnik koji putuje u krug

08. 06. 2012. 22:00

Glumica Dragana Varagić koja već dve decenije živi i stvara u Torontu, od jeseni će i zvanično biti profesor glume na Akademiji umetnosti u Beogradu.

Posle uspešne karijere koju je ostvarila u Narodnom pozorištu u Beogradu, Dragana Varagić je devedesetih godina prošlog veka nastavila profesionalnu karijeru kao glumica, reditelj i profesor u Kanadi. Za svoj rad u dijaspori dobila je nagradu Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, nagradu grada Toronta za međukulturnu saradnju i nominovana je za nagradu Dora za najbolje glumačko ostvarenje u Torontu.

Od jeseni ćete se intenzivno družiti sa svojim beogradskim studentima. Znači li to da se definitivno vraćate u srpsku pozorištu stvarnost?

Kao i do sada nastojaću da na razne načine i dalje preplićem svoje srpsko i kanadsko pozorišno iskustvo. Moja profesija i moj život su nomadskog karaktera. Doneli su mi mnogo iznenađenja, obrta, i izazova. Tako je i moj rad na Akademiji umetnosti jedan novi i lep izazov. Kao što sam mojim kanadskim studentima predavala i elemente beogradske glumačke škole, tako se nadam da mojim budućim studentima u Beogradu prenesem i deo onoga što sam stekla u Kanadi. Tamo sam kao glumica, reditelj ili profesor radila s jedne do druge strane okeana, a to je pet sati vremenske razlike. Tako da ovih šest sati koji dele Toronto od Beograda ne mislim da označavaju nepremostivu destinaciju.

Šta je presudilo da preduzmete ovakav korak s obzirom na to da znamo da ste ostvarili uspešnu karijeru i u Kanadi? 

Nikada nisam razmišljala da sam iz Beograda otišla ili da se sad vraćam. Možda sam ja putnik koji putuje u krug. Ali moja majka to sigurno drugačije doživljava. Rođena sam u ovoj zemlji, ovde su moji koreni koji su očigledno dovoljno elastični da dosegnu i preko okeana. A Kanada je zemlja koja podržava da uklapanjem u novu sredinu ne zaboravite kulturu iz koje ste potekli. Tako da nikad nisam bila bez Beograda. Najnoviji primer je moj pozorišni projekat u Torontu „Aska i vuk” čiju smo prvu fazu završili u novembru, i koji je saradnja između slikarke Vesne Perunović, kompozitorke Ane Sokolović i mene. Drugu fazu ćemo raditi u Beogradu. Jer je to jedini grad u kome ćemo se sve tri naći u isto vreme. Interesovanje Akademije umetnosti za moj rad u Kanadi me je vrlo obradovao. Za mene ima mnogo smisla posvećivanje mladoj generaciji, i to baš sada, i ovde.

U čemu je razlika, odnosno sličnost između kanadskog i     srpskog pozorišta?

Kanada je otvorenija prema alternativi i stalnom ispitivanju novih formi. Vrlo je posvećena profesionalnom usavršavanju. Ima dovoljno novca da dovede velike svetske projekte na gostovanje, kao sada u junu u Torontu novog „Ajnštajna na plaži” Boba Vilsona, ili najnoviji projekat Robera Lapaža „Karte”. Najvažniji deo pozorišnog repertoara u Torontu je kanadska drama. Beogradska pozorišta su više otvorena savremenoj svetskoj drami i redovno igraju klasiku uporedo sa domaćom dramom. Ovde pozorište ima važnije mesto u društvu jer je prisniji odnos između predstave i publike, dobar glas o predstavi se spontano prenosi, manja je zavisnost od reklame i medijske kampanje. Najveća razlika je u načinu rada i načinu igranja. Proba se intenzivno i kraće vreme nego ovde, i igra se ista predstava dan za danom tri nedelje.

Koliko je bilo teško izboriti svoje mesto u umetničkom životu Toronta?

Teško je jer je veliko tržište, jer zahteva izuzetno znanje jezika koji vam nije maternji, i ne samo znanje već i emotivnu povezanost. Uzbudljivo je jer se ovi problemi ne rešavaju uobičajenim putem, morate da nađete svoj način, morate da budete svoji, i da vam pozorište znači više nego ikada da biste kroz sve to prošli. Podrška torontske kritike mi je mnogo značila.

Narednih dana putuje u Tivat gde ćete režirati komad „Penelopijade” Margaret Atvud. Kakvo nas scensko uzbuđenje očekuje, budući da je reč o muzičko-dramskom spektaklu koji se zasniva na kombinaciji drevnog mita i savremenosti?

Biće dosta muzike i koreografije u ovom komadu gde nam Penelopa i njene sluškinje nude reviziju poznatog speva, igrajući mnoge uloge. U pozadini komada je priča o Odiseju koji je po povratku iz Troje pobio Penelopine najvernije sluškinje, čemu Homer posvećuje izuzetno malo prostora. Tako da je ovo i neka vrsta pobune protiv Homera i verodostojnosti njegove priče. I ne samo njegove, ni Penelopa nam ne kaže baš sve. Komad integriše strukturu klasične grčke tradicije i stil moderne dramaturgije. U ovoj kanadsko-crnogorskoj koprodukciji pisac, reditelj, scenograf i kompozitor predstavljaju kanadski deo umetničke ekipe, a glumačka podela, kostimograf, koreograf i majstor svetla su crnogorski. Saradnja je ostvarena velikim naporima Centra za kulturu Tivta.

Ko su Penelope našeg vremena?

Za mene je Penelopa pragmatična žena, koja je u stvari vladala 20 godina i napravila tu Itaku mnogo boljom nego što je ikad bila. Ona je i majka koja ima sina tinejdžera, i muža koji nikad nije kod kuće, a opstanak zavisi od nje. A onda je u trenutku koji je obećavao da će doneti razrešenje napravila grešku. Veliku. Zanima me taj trenutak slabosti koji nije zbog pritiska i nevolje, već obećanja razrešenja.

Baš zbog vremena u kome živimo mene ne zanima samo situacija koja je jača od nje i limitiranost njenog izbora, mene zanima i njena lična odgovornost. A i nju, ja bih rekla. Ona to ne kaže, samo me pušta da mogu i tako da zaključim.

Pored glume, uspešno se bavite i režijom. Šta vas je podstaklo da se otisnete u rediteljske vode? Koliko vam glumačka profesija pomaže da se ostvarite kao reditelj?

Posle magistarskih studija ponuđeno mi je da režiram komad u Dramskom centru Torontskog univerziteta. Jedva sam pristala. Nisam znala da to ne mora da znači da se odričem glume. Posle sam prestala da razmišljam u ograničavajućim kategorijama: ili gluma ili režija, ili poslediplomske studije ili praktičan rad, ili profesura ili pozorište... tako sam naučila da se trudim da kombinujem stvari. I da se ne bojim novih.