Podmornica kao uspomena

11. 06. 2012. 22:00

Posle pisama udruženja građana „Podmorničar” iz Beograda, nevladinog, nestranačkog i neprofitnog udruženja, Generalštabu i Ministarstvu odbrane Crne Gore 2007-2008. da nam dodele jednu otpisanu džepnu podmornicu kao eksponat za muzej-izložbu-zbirku, isto MO je februara 2009. obelodanilo da poklanja po jednu podmornicu društvima iz Srbije, Slovenije i Hrvatske, uz naglasak da je ta odluka uveliko inicirana zahtevom podmorničara-veterana iz Srbije. Potom je juna 2009. MO CG pitalo MO Srbije slažu li se da taj eksponat dođe u posed društva „Podmorničar”. U međuvremenu su podmorničari razgovarali s menadžmentom Vojnog muzeja – nadležnog da ispolji interes ili ne za takvim eksponatom – kada su im muzeolozi rekli da ne znaju šta bi i gde s tim kolosom od 100 tona, i kako to dopremiti na kalemegdansku kotu muzeja.

A onda je kabinetski autizam MO držao papire u nekoj fioci bezmalo tri godine, ne odgovarajući podmorničkom društvu na brojne pisane molbe i urgencije. Sve donedavno kad je obelodanjena prilično konfuzna varijanta o lokaciji eksponata – u zelenom ambijentu kasarne Rečne flotile u Novom Sadu, gde će, o tempora o mores, biti dostupna građanstvu. Valjda se misli, jednom godišnje, kad ono o danu otvorenih kasarni nagrnu đaci i rodbina mornara u pohode istoriji i tradiciji. Umesto negde drugo: na novosadski Kej, beogradsko Ušće ili u jagodinski Akvapark – gde dnevno prođe više građana nego što će taj spomen prostor posetiti za godinu dana.

Podmorničari iz Beograda su idući u susret očekivanom poklonu izradili idejno rešenje projekta „Podmornica u Beogradu – turistička atrakcija prve vrste”, očekujući povoljan ishod odluke MO Srbije, a na stranicama tog dokumenta su fotografije sličnih eksponata u muzejima širom Evrope, na trgovima gradova, šetalištima pored vode i ostalim atraktivnim lokacijama.

Trebalo je da, po dobijanju vlasničkog papira, prezentujemo gradskim vlastima naše viđenje lokacije i uređenja terena, a potom da zajednički osmislimo programe promocije i pratećih delatnosti. Nažalost u MO to nisu razumeli: ni kao bogatstvo naučno-tehničkog izraza, ni kao turistički benefit Srbije, ni kao logistički izazov. A bez kritične mase podmorničkog znanja, veština i estetike bila bi to verovatno samo gomila gvožđa.

Baš kao što se u ime srpskog medijskog cirkusa oglasila izvesna dama iz Centra za evroatlantske studije, dodajući da to Srbiji ne treba, usput se malo rugajući MO, i da je ona, bože moj, videla sličnu gvožđuriju u nekoj američkoj bazi! Zašto su domaćini dotičnu personu vodili na slagalište sekundarnih sirovina u Norfolk, a ne na primer u baze San Dijego, Groton ili Portland, ili u čikaški Muzej nauke i industrije, gde su podmornički eksponati dignuti do nivoa državnih kulturno-tehnoloških relikvija, ovde i nije bitno, ali ostaje gorak ukus potrebe da se kompromituje pokušaj arhiviranja neprocenjivo vredne uspomene na nekadašnju moć države.

Nosilac zlatne podmorničke značke