Reprivatizacija

13. 06. 2012. 22:00

Teško da bi i Sveti Toma, a kamoli Toma i Boris, raspetljali sve što je mnogozvučna „tranzicija” zamrsila od „komunističke Titove” Jugoslavije do današnje „vladavine prava”. Primera radi. Raznorazne „nacionalizacije” i „eksproprijacije” bile su britki mač u prevođenju naroda iz kapitalizma u takozvani socijalizam. Umesto da još u 19. veku postepenom industrijalizacijom smanji broj pauperizovanih seljaka, a agrar i sve što uz njega ide prevede u farme i krupnije posede, stigli smo baš u Titovo vreme (ta izreka se njemu i pripisuje u susretu sa radnicima u Trsteniku), do „održivog” modela: „Malo platica, malo zemljica”. Nacionalizacijom je zaustavljen i motor razvoja: oduzeto je sve što se može nazvati „privreda”: privatne fabrike, oveće radionice, hoteli, trgovinski objekti i veći poslovni prostor, čak i seoski mlinovi, mlekare, ćilimare...

U vreme „velikog reformatora” Miloševića populistički je započet tobož proces „reprivatizacije”: vraćena je zemlja donekle verskim zajednicama, dok su druge grane privrede – industrija, ugostiteljstvo, trgovina – do dana današnjeg ostale netaknute.

Ovo što se sada već godinama pominje pod slatkorečivim pojmom „reprivatizacija” gotovo da je bolnije nego otimačina posle Drugog svetskog rata. Smišljena je, doduše, zakonska fraza, „povratak u naturalnom obliku”, kad god se to može, ali toga praktično nema jer – nema još ni regulative nego se nesrećni „pravni sledbenici” upućuju na „vrzino kolo” dokazivanja maltene do pra-pra pretka i za sve što je on posedovao, a zna se – trebalo bi – da je kada je imovina otimana sve pedantno i opisano i popisano, naravno i od toga oduzeto! Kad su u pitanju fabrike, preduzeća, objekti – to će potrajati – uvereni smo da „dobronamerni” reprivatizatori to i očekuju – sve dok i poslednji potomak ne izumre! Ali tamo gde se mogao zameniti „lokal za lokal”, „hotel za hotel” ili, jednostavno, u još „živim” fabrikama dodeliti pristojan korpus akcija – to se naravno nije desilo.

Posebna priča je „zapetljancija” dokazivanja! Umesto, posebno u manjim opštinama, da sav taj posao obavi, i to ne za mnogo vremena, čak i jedan jedini pravno pismen opštinski činovnik, nesrećni naslednici sada idu od državnih arhiva do mrtvozorničkih službi, a poneki, uz ustupanje zahteva advokatima prikupljaju, ako ih još i ima, one koji mogu da dokažu šta su sve – na primer fabriku, vinarski pogon ili hotel – imali na dan konfiskacije ili – lepše – „nacionalizacije”! Pišem ovo s gnevom, ali i neprebolnim sećanjem na „zamlatu” strica Dušana, koji položi sa 18 godina život na Banjici, a oca mu ostaviše „drugovi” bukvalno bez ičega!

Književnik