Opasna moć egipatskih generala

20. 06. 2012. 22:00

Мурал поред Тахрира: пола Хосни Мубарак, пола његов министар одбране током 20 година, маршал Хусеин Тантави, шеф садашње прелазне власти (Фото Ројтерс)

Dok sa radošću ili zebnjom iščekuje šta će biti sa bivšim predsednikom Hosni Mubarakom, Egipat je za tren potisnuo još jednu mučnu fazu svoje tranzicione sage, pokazujući koliko je teško napredovanje od autoritarnosti ka demokratiji. Revolucija je ponovo ugrožena.

Pre 16 meseci, kada je Mubarak predao vlast Vrhovnom savetu oružanih snaga (SCAF), generali su obećali da će tranzicija voditi ka demokratiji, da će Egipćani dobiti prvi slobodno izabrani parlament, predsednika i nov ustav, da će se uspostaviti vladavina prava.

Gotovo ništa od obećanja nije ostvareno.

Druga, odlučna faza predsedničkih izbora će po svemu sudeći na funkciju dovesti Mohamada Mursija, još jednog pripadnika Muslimanske braće, ali opasnije od toga je ponašanje armije koja pokazuje da nema nameru da napusti prvu liniju nacionalne politike.

Generali Mubarakove ere ponovili su, istina, da će vlast predati novoizabranom šefu države koji će biti proglašen 21. juna, ali su prethodno izdali dekret kojim ograničavaju moć novog predsednika i više nego jasno daju do znanja da nemaju nameru da se odreknu političkog uticaja.

Alarmna zvona aktivirana su dva dana pre toga kada su generali uspeli da se u Vrhovnom ustavnom sudu izbore za raspuštanje legalno izabranog parlamenta i poslednjem premijeru Mubarakove ere Ahmadu Šafiku, obezbede da učestvuje u predsedničkoj trci uprkos ranije zabrane funkcionerima bivšeg režima da se kandiduju na javne funkcije.

Umesto da slave prvog slobodno izabranog predsednika, Egipćani počinju da gube nadu u Revoluciju 25. januara, koju je prošle godine 850 ljudi platilo životom.

Situacija pogoduje porastu opšteg razočarenja. Muslimanska braća su nezadovoljna što će ponovo morati na izbore na kojima su, sasvim legalno, osvojili polovinu mesta u parlamentu. Liberali i sekularisti, prvi nosioci prošlogodišnje Revolucije 25. januara, osećaju se pokradenima. Milioni osiromašenih i nezaposlenih ne mogu da nađu utehu u činjenici da je Mubarak osuđen na doživotni zatvor.

Pokušaj koncentracije vlasti u rukama generala koji su šest decenija vladali zemljom mnoge podseća na „vojni udar”. Ispostavlja se da su u pravu oni koji su u mesecima posle Mubarakovog pada upozoravali da armija želi da ukrade revoluciju.

Generali su dopunjenom ustavnom deklaracijom, izdatom dva sata pošto su zatvorena biračka mesta na predsedničkim izborima, SCAF-u dodelili značajan autoritet, uključujući pravo da izdaju zakone, nadziru budžet, sebi obezbede legalni imunitet, da utiču na pisanje novog ustava i da šefu države uskrate bilo kakva prava u odnosu na armiju.

Štaviše, kako nema zakona koji reguliše moć oružanih snaga, SCAF će izdavati takve zakone i predstavljaće zakonodavno telo do izbora novog parlamenta.

Pokazuje se da među pet glavnih političkih grupacija koje pokušavaju da dele vlast, vojska ostaje ta sa ogromnom koncentracijom moći, ambicijom da diktira novi ustav, a šefu države uskrati bilo kakvu vezu sa armijom. Šest decenija dug monopol vlasti vojnika čini se netaknutim.

Mubarakovi generali potiskuju staru gardu koja je podržavala Šafika. Blokiraju Muslimansku braću, radikalne salafiste i sve druge islamiste. Potiskuju ono što je ostalo od revolucionarne mladosti Tahrira. Ućutkuju naseriste, sekularne i liberalne snage koji imaju veliku popularnost, ali međusobno razbacuju glasove.

Kako je Mursi na dobrom putu da bude izabran za novog predsednika, sada svi iščekuju kakva će biti reakcija Muslimanske braće. Strahuje se od nasilja.

Ako je odluka Ustavnog suda da raspusti parlament – u kome su Muslimanska braća držala polovinu mesta, a radikalni islamski salafisti još 25 odsto – trebalo da bude dokaz nastanka nezavisnog sudstva, onda je promašena.

Ovo podseća na 1991, kada je islamistički Nacionalni front spasa u Alžiru legalno dobio izbore, da bi potom odlukom armije bio sprečen da upravlja zemljom. Usledio je građanski rat sa 150.000 poginulih. „Ovo je najopasnija faza u savremenoj istoriji Egipta”, procenjuje u „Al Ahramu” Haled Fahmi, šef istorijskog odeljenja Američkog univerziteta u Kairu.

Sukobi bi mogli da budu izbegnuti ukoliko se Muslimanska braća odluče da pregovorima sa generalima minimizuju gubitke.

Koncentracija generalske moći istovremeno znači da će prvi slobodno izabrani predsednik imati ozbiljno okrnjen autoritet. Neće imati autoritet nad SCAF-om, vojnim institucijama, ustavotvornom skupštinom. Neće moći da proglasi ratno stanje. Ostaje mu samo pravo da odabere premijera.

Jedna nedavna odluka Ministarstva pravde prošla je gotovo neopaženo, ali govori mnogo o trenutku u kome se Egipat nalazi: službama bezbednosti dopušteno je da hapse civile osumnjičene da su počinili zločine koji se maglovito definišu kao „štetni po vlast”.

Da li će, da bi sprečili da im revolucija bude istrgnuta iz ruku, Egipćani ponovo morati na ulice?

Ne uspevajući da se otrgne od prošlosti, Egipat ne pronalazi put napred. Posle 18 meseci ponavljaju se greške koje su morale da budu izbegnute. Pokazuje se da demokratija nije samo demonstriranje, izvikivanje slogana ili bacanje cipela na neomiljene političare.