Kukasti krst na keju
Šetajući Savskim kejom pre neko veče, osećaj da sam se za trenutak vratio u letnju šemu korzoa iz sredine šezdesetih pukao je kao balon od sapunice. Naime, pored mene, nehajno me gurnuvši, protrčao je gorostasni mladić do pojasa obnažen. Umesto da protestujem, prekrstio sam se? Preko mladićevih leđa, sa jednog na drugi kraj, šepurio se istetovirani nacistički orao. I to upravo onaj sa grba Trećeg rajha. Isti onaj koji su Rusi i Amerikanci 1945. godine, po raznim državnim zgradama, minama dizali u vazduh. Ispod raširenih krila, koja su doticala vrhove mlađanih ramena, orao je u kandžama nosio pobednički venac u čijem središtu se udobno smestio ulevo ukošen kukasti krst. Mladić se, trčeći ujednačenim kasom, lagano izgubi u masi ispred mene.
U prvih mah sam ostao iznađen, a potom više zatečen. Nisam znao šta bi čovek u takvom trenutku trebalo da uradi. Ubrzo sam stav artikulisao tako što sam se setio jedne skroz blesave Vebsterove jezičke dosetke. Bio je to lingvista koji se igrao rečima kao što se deca igraju stvarima – tražio im je smisao. Jednom prilikom njegova gospođa ga je zatekla sa sobaricom u krilu. Prekorila ga je rečima: „Zatečena sam ovim prizorom!“ Vebster je na to uzvratio: „Ne, draga! Ti si iznenađena, a ja sam zatečen“.
Mladić je odmerenim kasom štajerskog ždrepca optrčao još jedan krug i naglo skrenuo prema blokovima, a da niko od šetača nije pokazao ni da je iznenađen ni da je zatečen. Postideo sam se što sam uopšte pomislio da nešto treba učiniti.
Bravo, braćo Srbi i sestre Srpkinje! Svojim nereagovanjem, time što ste ostali mrtvi hladni pred strašnim prizorom pokazali ste da više niste ideološki potpaljeni seljaci, što o vama misle Starobeograđani. Iskulirali ste simboličkog nacionalistu, a da niste ni trepnuli! Konačno ste uspeli da se iz najniže psihoklase mitingaša s Ušća popnete do najviše psihoklase, onih koji se više ne pale ni na legitimne opasnosti ni na nelegitimne opsesije. Ali, da je naš simbolički nacista, kaskajući Savskim kejom, Hitlerovog orla na svojim leđima rashlađivao pre makar jednu deceniju, majka bi ga kukastim motkama tražila sve do Crnog mora.
To znači da smo pobedili: oslobodili smo se neurotično suženog vidnog polja. Na najlegitimnije opasnosti kao i na najnelegitimnije babaroge sada gledamo trezvenim očima.
Skoro sam se obradovao što je naš štajerski ždrebac otkasao u svoj stan noseći svoj (kukasti) krst na svojim leđima. Njegov krst je njegov izbor! I dok tako ostane, neka ga nosi. Građani Novog Beograda su se oslobodili osećaja ekspresnog lonca, kao i nasilnih fantazija koje idu uz takav lonac kao izduvni ventil.
Ova naša individualna psihologija simboličkog fašizma ne govori ništa o neonacizmu, ali zato mnogo govori o demokratiji. Ako na nju gledamo kroz studiju svakodnevnog slučaja, poput ovog koji sam analizirao, onda se ne moramo bojati neonacista. Oni love u mutnom kao i njihovi prethodnici. Samo što, za razliku od svojih preteča koji su polazili od toga da su svi osim Germana manje vredna rasa, oni žele da nas uvere da su sve rase jednako „rasne“.
Momak iz naše priče je verovatno na svoje večernje kaskanje Savskim kejom izašao upravo s namerom da bildapuje (engl. build up, pojačano reklamira) našu „rasnost“. Bilderi moje mladosti – a zvali smo ih „rasni momci“ – svoju „rasnost“ su pokazivali našim devojkama. Morali smo ih terati s naših korzoa tzv. intelektualnom upotrebom sile.
Srbija je konačno položila ispit intelektualne upotrebe sile: sa „korzoa“ je oterala jednog bilder-nacistu. Uostalom, korzo i jeste mesto za dilber-momke, a ne za bilder-naciste.
Sociolog