Od bankarske do državne krize
Španija je postala četvrta zemlja EU (posle Grčke, Irske i Portugalije) koja je zatražila finansijsku pomoć i munjevito od svojih evropskih partnera dobila načelnu saglasnost za 100 milijardi evra kako bi spasila svoje banke. I pored obećane pomoći premijer ove zemlje M. Rahoj je izjavio da će Španija ostati zaglavljena u drugoj recesiji i naredne tri godine, te da će još više Španaca izgubiti posao, u zemlji u kojoj je svaki četvrti radno sposoban stanovnik nezaposlen, a među mladima nezaposlenost iznosi čak 52 odsto. Podsećam da je neposredno pred globalnu krizu, u 2007. godini, nezaposlenost iznosila devet odsto.
Uvođenjem zajedničke valute – evra kamatne stope u evrozoni su se znatno ujednačile, odnosno u zemljama koje su pre toga imale slabije nacionalne valute (Portugalija, Grčka, Španija, Irska) osetno su smanjene i u njima dolazi do brzog rasta zaduživanja, pre svega, privatnog sektora. Banke se zadužuju u inostranstvu i domaćoj privredi i stanovništvu odobravaju masovno kredite. Konkretno, u Španiji dolazi do pravog buma u stanogradnji i u deceniji pred krizu cene nekretnina su udvostručene, a u nekim oblastima i utrostručene. Ovakav trend nije mogao biti dugoročno održiv: izbijanjem globalne krize došlo je do drastičnog pada cena nekretnina i banke su sve teže mogle da povrate odobrena sredstva.
Zbog toga se privatni bankarski sektor Španije našao u velikoj krizi, a kako se, u skladu sa vladajućom mantrom, bankrotstvo banaka ne sme dozvoliti ni po koju cenu, država je uložila ogromna sredstva za njihovo spasavanje. Spasavajući ih i plaćajući ogromne kamate po državnim obveznicama, Španija je znatno povećala javni dug. Pored toga, država je morala u uslovima globalne krize u zemlji da podstiče ukupnu tražnju preko povećanja stimulirajućih rashoda i smanjenja poreza. Pomoć je pružana i velikom broju osoba koje su ostale bez posla, a sve to je dovelo do porasta deficita državnog budžeta. Sada svi govore o neodgovornosti države koja ima veliki javni dug i deficit državnog budžeta. Međutim, upravo se španska država u periodu koji je prethodio krizi veoma racionalno ponašala. Prema zvaničnim podacima EU, Španija je u periodu 2000–2007. (u proseku godišnje) imala suficit državnog budžeta od 0,3 odsto (u istom periodu Nemačka je imala deficit od 2,2 procenta), a pred izbijanje globalne krize visina javnog duga u odnosu na BDP u Španiji je iznosila 36,1, u Nemačkoj 65 odsto.
Slučaj Španije je odlična ilustracija kako se privatna bankarska kriza transformiše u državnu dužničku krizu. Kada su gubici privatnog sektora, dobrim delom, prebačeni na pleća države i problem se premestio sa privatnih na državne dugove, mi ponovo slušamo poznate neoliberalne mantre: problem je uvek i jedino u državi i javnoj potrošnji, a nikada u privatnom sektoru i privatnoj potrošnji. Mada svaka ozbiljnija analiza (pa i primer Španije) pokazuje da je pogoršanje javnih finansija simptom, a ne uzrok krize, stalno slušamo jednu te istu priču: države koje su u krizi moraju da smanje deficit državnog budžeta, da smanje javni dug i sprovedu strukturne reforme. U isto vreme vidimo da zemlje koje se pridržavaju ovih preporuka svoje građane izlažu ogromnim odricanjima i stradanjima.
Ono što posebno zabrinjava jeste da se najvredniji resurs društva – ljudski kapital – olako razbacuje i uništava. Žrtvuju se cela pokolenja zbog pohlepe relativno uskog sloja bogatih i moćnih. Danas je više od polovine mladih Španaca, od kojih su mnogi sa fakultetskim obrazovanjem, nezaposleno. Zbog armije nezaposlenih, i oni koji imaju sreće da nađu posao u strahu su da lako mogu da ga izgube. Veći deo mladih je nezaposlen, a oni su upravo u uzrastu koji je najkreativniji, kada treba da se dobijaju odlične radne navike, samopotvrđuju se i dobijaju samopouzdanje.
Redovni profesor univerziteta