Crvena Jungova beležnica

10. 07. 2012. 22:00

Kada je sredinom osamdesetih godina prošlog veka Zoran Todović debitovao kao grafičar sa linogravurama velikih dimenzija, skrenuo je pažnju stručne javnosti u zemlji i inostranstvu. Tako su entuzijazam, ambicija i talenat, uz nešto sreće, odredili njegov umetnički život koji je ispunjen značajnim profesionalnim pozicijama fundiranim relevantnim priznanjima za grafiku – od Frehena, Bopala, Varne i Soluna do Beograda, gde je između ostalih, 1992. nagrađen nagradom „Politike”, prvi grafičar u istoriji ovog priznanja.

Imaginacija, ekspresija, subjektivnost u kreiranju i spremnost za eksperiment, kao faktori koji grade nove umetničke sadržaje, posle uspeha sa grafikom usmerili su Todovićev rad i ka objektima, instalacijama, ambijentima i konceptu tzv. rada u procesu sa naglašenim aktivizmom. U tom smislu upadljiva je bila ambijentalna postavka „Govori srpski da te ceo svet razume” iz 2005. zasnovana na dijalogu umetnika sa vremenom i događajima iz kulture i politike, tipičnim za zemlju u tranziciji. „Beogradski zid” je bio takođe rad u procesu, svojevrsna ogledalska slika vremena i njegove samorefleksije u žiži zajedničkog samoprepoznavanja.

Jedan mnogo tiši, gotovo samozatajeni dijalog vodio je Todović svih ovih godina, pokušavajući da crtajući i čitajući i literaturu iz psihologije i alhemije osnaži individualni opus i bolje spozna svet, ali i problem sopstvenog identiteta. U igri traganja za alhemijskom formulom za tvar, kao što su eliksir života ili kamen mudrosti, bliske su mu Jungove antropološke teze, odnos psihologije i alhemije, kolektivno nesvesno. I Jung se povlačio u svoju radnu sobu i dopustio mislima da slobodno lutaju, i u njegovoj mašti i u stvarnosti.Jung je tu metodu nazvao „aktivna imaginacija”. O likovima i simbolima iz tog stanja sličnog transu Jung je pisao u Crvenoj knjizi, nedavno objavljenoj u Americi, značajnoj i za Todovića.

Ciklus od tri grupe crteža „Zaboravljeni alhemičar”, svojim nepretencioznim formatom i razuđenim idejnim konceptom, pored toga što je refleksija zadovoljstva u crtanju, takođe je i svojevrsna banka podataka i medijum za čitanje alternativnih solucija na putu individualizacije.

U segmentu „Formulae” iz 1993, autor u 12 crno-belih crteža traži formulu u razvoju ličnosti, ispisujući na samom radu tekstove alhemičarskog duha – „Nije važno kako izgleda već šta jeste”, „Časno je biti na drugoj strani”, „Pazi da prebrzo ne ugledaš crveno”…Simptomatično da ovi crteži tušem i perom sadrže elemente znakovnog sistema (spiralu, zvezdu, krst) i određenog geometrijskog principa, tipičnog za Todovićeve poznate grafičke radove.

Kao nekadašnji saradnik Etnografskog muzeja, on je svakako identifikovao vrstu alhemijskih tragova u narodnoj tradiciji pa ciklusi „Imaginatio” iz 2001. i „Meditatio” iz 2012. već svojim latinskim nazivima, poput valjane alhemijske formule u svetu provocirajućeg haosa i večnog kretanja, istražuje arhetipsko, idealni prototip u kojem se čuvaju šifre – 12 stupnjeva u razvoju ličnosti. Akril, tuš i pero, sredstva su u realizaciji ovih homogenih predstava čije različite vizuelne projekcije bliske slojevitom kulturnom nasleđu obezbeđuju živo kretanje autorskih ideja.

Ova formatima kamerna postavka – po 12 crteža u tri segmenta – donosi jak unutrašnji impuls u tumačenju razvoja individue i predstavlja, isto tako, svojevrsnu pohvalu ruci i negovanju vitalnih meditativnih vrednosti.