Majstori nužne odbrane

Ljubodrag Stojadinović

22. 07. 2012. 22:00

Koji će srećnik naslediti Šutanovca? Izgleda da to može biti svejedno. U pobedničkom nadahnuću Aleksandar Vučić nam je otkrio da u njegovoj stranci ima više hiljada ljudi sposobnijih od D. Š. Da ipak nije malo preterao?

U stvari, položaj ministra vojnog mnogo je godina biougodno mesto za ljude željne amaterskog komandovanja. Ono jest, to je politička funkcija, ali ne i zapušteni stranački zabran. Verovalo se da je sistem odbrane važan stub svake ozbiljne države, ali država je prečesto ostavljala bojno polje nedoučenim aspirantima, osrednjim ljudima željnim uzaludnih pohoda.

Da sad ne nabrajamo srpske Don Kihote, koji bi možda i zasmejavali narod da nije suviše teškog bremena koje su prebacivali jedan drugome. Evo, Prvoslav Davinić je po peti put nevin, ostaje mu samo da se otrese satelita, i mirno nastavi da u Sremčici piše odbrambena sećanja.

Onima koji su bili pre, a i posle njega, još niko nije zirnuo u poštenje. Taj čaršijski stereotip o političarima „koji grabe”, primio se lako, ali se pohabao još lakše. Sve one agencije i antikorupcijske komisije (ako se tako zovu), još nisu isterali na čistac nijednog alavog nosioca javne moći (ako se to tako zove).

Nisu zbog toga što mehanizmi vlasti arogantno negiraju ozbiljnu poziciju njihove kontrole. Dakle, sve se može prilagoditi sili kojoj je takva kozmetika nasušna. Videli smo šta sve ne može Ustavni sud kad hoće, a šta može kad neće.

Naravno, i pravna sigurnost je odbrana zemlje, ali i ova se tvrdnja, kao i sve drugo, može uzeti sa opravdanom zebnjom.

Garnitura Ministarstva odbrane, koja odlazi ovih dana, ipak je uspela da relaciju svoje važne delatnosti sa javnošću vrati u prošlost. A to će reći na nivo relativno primetnog agitpropa. Idilično stanje je uglavnom personifikovao ministar lično, a sistem odbrane proglašen je savršenim proizvodom njegove interesne oligarhije.

Ali, nije baba ono što misli da jeste, nego onakva kako je selo vidi. Tragedija na Pasuljanskim livadama otkrila je smrtonosni amaterizam na važnim mestima. Tačno ono što je pre skoro četiri godine rekao general Zdravko Ponoš. A zatim ga je šef države smenio, uz obrazloženje: „Ponoš je jedan od najboljih generala u okruženju, ali izašao je iz okvira svojih nadležnosti, i smena je bila neizbežna!”

Svaka mu je na mestu. Šutanovac je lako preživeo kadrovsko samoubistvo „najboljeg generala”. Ali nije mogao i neće moći partokratsko ruiniranje velikog sistema, i pad DS-a s vlasti, čemu je svesrdno doprineo.

Da nije bilo tragedije na livadama, da se nije omakao taj malerozni izborni poraz, ministar bi, možda, svoju kuću na Vračaru dozidao u miru. Ima mnogo sumnji oko tog neimarenja, i one su došle u najnezgodnije vreme, taman kad je odlazeći predsednik Tadić kao beskućnik morao da napusti rentiranu rezidenciju.

Na tom nivou mogli smo da pojmimo neke apsurde koji dolaze iz privida vlasti, moći i beskonačnog trajanja ugodnosti. I dve krajnosti, ili možda dve oprečne opsene: na jednom polu iste grupacije šef bez krova nad glavom, na drugom slobodni, raskošni zidari, po svom ćefu i za inat svima.

Da li su to prizori iz istog fantastičnog političkog stripa, možda nećemo saznati. Ali, pri kraju ministrovog mandata na videlo izlaze podaci da vojne pare nisu trošene kako valja. Tačnije, nije bilo razuma u raspolaganju novcem, ogromne sume su odlazile zbog nesposobnosti struke da izabere najbolja rešenja.

Naravno da svako rasipanje (remonti stare, nabavke nove tehnologije) dovodi u sumnju razloge za takvu nebrigu, pa odmah priziva čaršijsku dunđersku sintagmu „da se tu neko ugradio!”

Nova vlast, koja je valjda na vidiku, obećava da će ispitati sve sumnjive poslove. Dobro, to smo i ranije čuli i slušali. Stvar nekako dođe do reformisanog i doreformisanog sudstva, a na kraju se ne može doći do reči od nevinih.

Tako da neće biti sumnje ni u čednost ovih koji odlaze. Ali, ipak, neko bi mogao da se pozabavi zamršenim i često mračnim mehanizmima izvoza srpskog naoružanja. Do pre nekoliko godina, oružari su bili u stalnom štrajku, a namenska industrija pred kolapsom. A onda se dogodilo čudo, pa je srpski izvoz naoružanja postao najznačajnija eksportna stavka.

Da je oružje roba kao i svaka druga, ne bi bilo zbora. Ali, vidite, u Srbiji ne postoji etika izvoza opasnih stvari, ne zna se ko i kome dostavlja ubojna sredstva. Ima nekoliko firmi, ćerki i unuka, koje su nastale od eksportskog mastodonta bivše Jugoslavije, koji i dalje postoji. Od mračnih tajni, do opakog, ilegalnog krijumčarenja, samo je jedan korak.

Uostalom, naši izvoznici svoje tržište nalaze u zemljama Trećeg sveta, tamo gde je izvesno da može doći do okršaja. Pa nam se dogodi da se mušterije pobiju, i jedno vreme ostanemo bez tržišta. Ali, ratovi su zavodljivi, ima ih na sve strane.