Srpski, a crnogorski

Podgorica – Edicija podgoričkih "Vijesti" pod nazivom "Savremeni crnogorski roman" kao da ovih dana tek dobija na svojoj novoj aktuelnosti, nakon najave pisca Branimira Šćepanovića da će nesporazum sa ovom novinskom kućom rešiti na sudu. Naime, u tu, nedavno objavljenu ediciju, o kojoj je juče "Politika" pisala, među crnogorske književnike uvršteni su i srpski pisci Danilo Kiš, Branimir Šćepanović, Borislav Pekić, Miodrag Bulatović... U crnogorske stvaraoce svrstani su svi oni koji su rođeni, ili su makar neko vreme proveli u Crnoj Gori.

Crnogorski pisci, koji prema objavljenim delima pripadaju srpskoj književnosti, pitaju se kako je moguće objaviti bilo koju ediciju koja bi se zvala crnogorska ako se zna da su sva dela do ove 2007. godine objavljena na srpskom jeziku. Oni ne spore pravo da pojedini spisatelji pišu i na crnogorskom jeziku, ali pre toga moraju normirati svoj jezik, sva dela prevesti na taj najavljeni crnogorski jezik. I sam Šćepanović je za naš list rekao da "postoje jake i ozbiljne namere da se u Crnoj Gori institucionalno srpski jezik preimenuje u crnogorski jezik". Njegov advokat, saznajemo, 8. decembra prošle godine uputio je protestno pismo "Vijestima", ali iz redakcije podgoričkog lista nije stigao odgovor. Pismo nije objavljeno ni u "Vijestima" ni u podgoričkom "Danu".

Pesnik koji je sebe za života omeđio kao srpskog pisca, Ranko Jovović, pita se "kako to da u Crnoj Gori progone sve što je srpsko a, kada im zatreba, srpske pisce objavljuju kao svoje". Jovović ističe da se "činovnici crnogorske vlasti kite srpskim piscima koji su rođeni ili su poreklom odavde, prevode ih u crnogorske, bolje reći dukljanske pisce, ali to neće proći... I Bulatović, i Šćepanović, i Kiš, i Pekić... biseri su srpske literature, oduvek kao i Njegoš...

– Sve ovo što kažem poznato je čitavoj Crnoj Gori i Beogradu i Evropi, ali, ta i takva licemerna vlast i njegovi urednici još opstaju.

Nakon jučerašnjeg teksta u našoj novini, autor antologije "Bože pravde" pesnik Bećir Vuković uveren je da su, kako kaže, "crnogorski ljiljani, drljevci, dukljevci namerni da prave tzv. crnogorsku književnost od onih koji su korifeji srpske književnosti, ni manje ni više nego prisvajajući Pekića, Bulatovića, Kiša, Šćepanovića i redom". Vuković ističe da su "tako, crnogorski ljiljani (izraz Miloša Crnjanskog još iz daleke 1937. godine koji tek posle toliko godina postaje jasniji), krenuli da snabdevaju svoje komplekse baš onima koji obdareni besmrtnošću, a posebno onima među njima koji su se preselili u krilo večnosti, pa ne mogu da još jednom kažu ono što su potpisali toliko puta".

– Nakon hijatusa beščašća, kako bi rekao Kiš, evo su crnogorski ljiljani skinuli velove i proplanak u katunu sve je jasniji. Pekić, Bulatović, Kiš, Bećković, Šćepanović su kost duše srpske književnosti i ogledalo srpskog jezika… Čudi kako taj profil u izmišljanju i falsifikovanju ne stigne i do ruskih pisaca, zašto da ne! Recimo, Puškin!

Glavni i odgovorni urednik podgoričkog časopisa za književnost "Stvaranje" Garo Jovanović ocenio je da svi pisci pripadaju svim jezicima, ali "ako se nešto, jedna kultura, jedno vreme i jedna misao falsifikuje i zloupotrebljava, politikantski prlja, onda se mora stati u njenu odbranu".

– Nedeljivoj srpskoj književnosti, nedeljivoj srpskoj misli pripadaju ljudi – Pekić, Kiš, Bulatović, Šćepanović… – kazao je za "Politiku" Jovanović. – Na srpskom jeziku je stvorena velika literatura, od Filipa Višnjića do Pekića, od Svetog Save do Bulatovića, i sve šarade i cirkuske šatre ne mogu sakriti tu jednostavnu činjenicu.

Juče smo uspeli da razgovaramo sa Željkom Ivanovićem, direktorom uređivačke politike u podgoričkim "Vijestima" koji nam je rekao da se nalazi u Italiji i da će nam komentar dati u ponedeljak.