Ša­mar zbog dvoj­ke

05. 08. 2012. 22:00

Od­nos iz­me­đu na­stav­ni­ka i ro­di­te­lja đa­ka je sve go­ri, po­ka­zu­ju ne­zva­nič­ni po­da­ci iz osnov­nih i sred­njih ško­la Sr­bi­je, a to­me sve­do­če i go­to­vo sva­ko­dnev­ni na­slo­vi o pro­svet­nim rad­ni­ci­ma ko­ji sa ka­te­dri za­vr­ša­va­ju u bol­ni­ca­ma.

Ja­smi­na Stan­ko­vić, pot­pred­sed­ni­ca Fo­ru­ma be­o­grad­skih osnov­nih ško­la, ka­že da su po­da­ci iz po­sled­njeg is­tra­ži­va­nja, ko­ji go­vo­re da su 40 od­sto na­stav­ni­ka žr­tve na­si­lja svo­jih uče­ni­ka, a isto to­li­ko njih da su pre­tr­pe­li na­si­lje od ro­di­te­lja – sa­da si­gur­no još go­ri.

– Či­nje­ni­ca je­ste da se od­nos na­stav­nik–ro­di­telj po­gor­šao, a raz­log za na­si­lje, bi­lo ver­bal­no ili fi­zič­ko uglav­nom su oce­ne. Ro­di­te­lji­ma je ja­ko te­ško ob­ja­sni­ti da je va­žni­je zna­nje od oce­ne. Njih na­pro­tiv, ne in­te­re­su­je ka­kvo zna­nje sti­ču nji­ho­va de­ca, va­žna je sa­mo oce­na u knji­ži­ci – ob­ja­šnja­va Stan­ko­vić.

Iako po­da­ci go­vo­re da je na­si­lje u ško­li po­sta­lo sva­ko­dnev­na po­ja­va, na­ša sa­go­vor­ni­ca ka­že da su ta­kvi slu­ča­je­vi ipak po­je­di­nač­ni. Na pi­ta­nje da li se ro­di­te­lji oda­zi­va­ju na ro­di­telj­ske sa­stan­ke, ona od­go­va­ra po­tvrd­no, ali…

– Do­la­ze ro­di­te­lji do­bre de­ce, a ta­mo gde ima­mo pro­blem, ro­di­te­lji se ne oda­zi­va­ju. Mi ih upor­no po­zi­va­mo, lič­no, pre­ko pe­da­go­ga i psi­ho­lo­ga, ali ne­ma­mo ni­ka­kve dru­ge mo­guć­no­sti na ras­po­la­ga­nju, pa ne mo­že­te ih na si­lu do­ve­sti u ško­lu – do­da­je Ja­smi­na Stan­ko­vić.

Mi­lo­rad An­tić, pred­sed­nik Fo­ru­ma sred­njih struč­nih ško­la ka­že da je ovaj pro­blem iz­ra­žen ta­mo gde de­te ni­je upi­sa­lo že­lje­no za­ni­ma­nje.

– Vi ima­te de­te ko­je je že­le­lo da upi­še me­di­cin­sku, a bi­lo je pri­nu­đe­no da upi­še tek­stil­nu ko­ja je bi­la 15. na li­sti že­lja i tu on­da na­sta­je ogro­man ot­por pre­ma ško­li i na­stav­ni­ci­ma i to se vi­di i po oce­na­ma. Ro­di­te­lje s dru­ge stra­ne ni­šta dru­go i ne za­ni­ma osim oce­na i obič­no do eks­ce­snih si­tu­a­ci­ja do­la­zi na kra­ju škol­ske go­di­ne, ka­da ima­te i psov­ke i vi­ke i pret­nje i gu­ra­nja na hod­ni­ku – pri­ča An­tić.

On priznaje da u svojoj dugogodišnjoj karijeri nije imao ni jedan fizički obračun, ali da zna mnoge svoje mlađe kolege, naročito koleginice koje ne mogu da izdrže pritisak i napuštaju školu.

– Nastavnici nemaju zaštitu, svako može da ih pljune ili gađa. Vi možete da mi lupite šamar i za to platite kaznu, mislim 30.000 dinara po Zakonu o osnovnom obrazovanju. Mi možemo da prijavimo roditelja direktoru i policiji, ali to je onda opet veće maltretiranje nastavnika i bez pravog rešenja. A rešenje bi bilo kada bi nastavnik imao status službenog lica, kada bi roditelji potpisivali ugovor sa školom i kada bi kao u Medicinskoj školi Beograd bila transparentna pravila – od oblačenja do ponašanja – smatra Milorad Antić.

Sami prosvetni radnici retko govore pod punim imenom i prezimenom o nasilju koje trpe u školi. Razlozi za to su mnogobrojni: od straha da bi time bila narušena reputacija škole i mogućih problema sa direktorom, do neke vrste stida i nemoći što se mire sa takvom situacijom.

– Roditelji najčešće smatraju da nismo objektivno ocenili znanje njegovog deteta. Uz mnogo vike i žuči, uglavnom uspevam na kraju da rešim problem, ali sam imala situaciju i kada je jedan roditelj prevrnuo sto za kojem smo sedeli. Ja sam bila paralisana u tom trenutku, ostala sam da sedim dok su papiri leteli na sve strane i molila se da otac izađe iz učionice, što je i uradio, na sreću – priča profesorka matematike u jednoj beogradskoj srednjoj školi.

Na pitanje kako rešiti problem nasilja nad prosvetnim radnicima, ona odgovara slično kao i većina njenih kolega – potrebno je da bolje budu zaštićeni zakonom (45 odsto). Petina anketiranih se zalaže za dobijanje statusa službenog lica. Da bi se situacija poboljšala promenom vrednovanja prosvete od vlasti, medija i društva u celini smatra 17 odsto nastavnika, a sličan procenat se zalaže za razvijanje tolerancije uvođenjem preventivnih programa i radionica, razgovorom s učenicima i boljom saradnjom s roditeljima. Prosvetni radnici smatraju i da bi saradnja sa psihološko-pedagoškom službom trebalo da bude bolja.

– Nažalost, učenici i roditelji nasilnici imaju podršku direktora i prosvetnih vlasti, koji u velikom broju slučajeva odobravaju da se poništi ocena. Potom se formira komisija koja često da mnogo višu ocenu nego što je bila prvobitna i tako ponizi i poništi čitav trud nastavnika. I onda se pitamo kako je nastavnička profesija degradirana, kako gubi ugled, poštovanje i autoritet i kakve poruke onda društvo prenosi budućim građanima ove države – kaže na kraju Milorad Antić.